Ulazak Bosne i Hercegovine u Jugoslaviju: Bošnjačka politika neodlučna i nedorečena

U proljeće 1918. u južnoslavenskim zemljama Habsburške monarhije počinje, u duhu Majske deklaracije , ubrzano počinje proces osamostaljivanja u odnosu na Beč i Budimpeštu. Tako se već 3. III 1918. u Zagrebu sastala grupa hrvatskih, slovenskih i srpskih političara, koja je usvojila i potpisala rezoluciju u kojoj se navodi da je :

„Nužna koncentracija svih stranaka i grupa koje, stojeći na stanovištu narodnog jedinstva, te oslanjajući se na načelo narodnog samoodređenja, traže svoju narodnu nezavisnost i na demokratskim temeljima uređenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba.“

Rezoluciju su potpisali i petorica političara iz BiH: Danilo Dimović,Đuro Džamonja, Kosta Majkić, Jozo Sunarić i Vojislav Šola, vidno među njima nije bio niti jedan Musliman, što je pokazatelj kakva je u to vrijeme bila bošnjačka politika, neodlučna i nedorečena. Na osnovu ove rezolucije, od marta do maja 1918. izvršena je određena politička koncentracija pojedinih hrvatskih stranaka i većeg broja političara iz  Hrvatske, Dalmacije, Istre, Međimurja i BiH. U Zagrebu je počeo izlaziti list „Glas Slovenaca, Hrvata i Srba“  koji je propagirao ideju jugoslavenske države. Pri tome je sve više i otvorenije prevladavala orijentacija da se ide ka stvaranju jugoslavenske države izvan Monarhije. Kada je krajem ljeta 1918. postalo jasno da će centralne sile izgubiti rat,a istovremeno su cijelu Austro–Ugarsku zahvatila velika revolucionarna dešavanja,  južnoslavenski političari pristupaju osnivanju  vlastitih organa vlasti.Tako nastaju „narodna vijeća“,  predstavnička politička tijela za pojedine zemlje i pokrajine. U julu 1918. godine osnivaju se narodna vijeća u Dalmaciji, na Hrvatskom primorju i u Istri. U augustu se osniva u Ljubljani Narodni svet, kao predstavničko tijelo za slovenačke pokrajine. A konačno u septembru 1918. osnovano je Narodno vijeće za Bosnu i Hercegovinu.

Organi zaduženi za upravu ostali su uglavnom nepromijenjeni u odnosu na austrougarski period. Razlika je bila jedino u samom vrhu, u novoj Narodnoj vladi Bosne i Hercegovine. Svi nekompromitirani kadrovi su ostali na svojim pozicijama. Na položaju je ostao i državni nadodvjetnik kao i sudije. Nova vlast nije htjela da se obračunava radikalno sa ostacima ranije vlasti jer nije imala snage, ali i željela je da i obezbjedi kontinuitet vlasti. Svima je u glavi bila oktobarska revolucija, i htjeli su po svaku cijenu izbjeći sukobe i obezbjediti što mirniju transformaciju vlasti. Poglavar Bosne i Hercegovine general Sarkotić, je takođe uvidio da je potrebno to što mirnije obaviti, te je tako i sam pomogao da Narodna vlada i Narodno vijeće bez većih problema preuzmu vlast. Na isti način su uzvratili i novi nosioci vlasti, koju su se potrudili da general Sarkotić bezbjedno napusti teritorij Bosne i Hercegovine, iako su pojedinci smatrali da Sarkotić treba odgovarati za svoj rad u toku rata.

Fascinantan je i kontinuitet u arhivskom poslovanju Bosne i Hercegovine, koji se bez prekida nastavio nakon sloma Austrougarske, kao da se ništa nije desilo. Očuvanje starih simbola je išlo do te mjere da su spomenik Franji Josipu u Sarajevu čuvala žandarmerija, zbog opasnosti da bi mogao biti srušen. Vlast nije htjela da promjene budu radikalne, tako da su se „tiho“ uklanjali ostaci stare vlasti, grbovi i kipovi, natpisi na njemačkom i mađarskom jeziku, a umjesto crno-žutih zastava počela se isticati nacionalna trobojka.

Period međuvlašća u Bosni i Hercegovini je trajao jako kratko, primopredaja vlasti je izvršena 1. Novembra, a Narodna vlada je preuzela vlast dva dana kasnije. U tom kratkom periodu Sarajevo i još par mjesta u Bosni i Hercegovini je ostalo bez pošte i novina, takođe nakratko je obustavljena željeznica. Glavna briga najviših vlasti je bila da se po svaku cijenu osigura mir. Trebalo se potruditi da se austrougarska vojska što mirnije povuče. Vojska se predstavljala kao potencijalna opasnost, jer je u nekim mjestima izazivala nered. Obezbjeđena je i hrana vojnicima, kako bi se izbjegli kontakti sa stanovništvom. Pored vojske u nekim krajevima nerede su izazivali i seljaci koji su uglavnom pljačkali age i begove. Povodom toga osnovan je prijeki sud. Bio je zadužen za nedjela krađe, paljevine, pobune, a kazna za veleizdaju i delikte verbalnim putem je ukinuta. Dokazalo se da bez sile nema ni zakona.

Narodna vlada nije gajila nadu da će njihove naredbe i instrukcije imati efekta ako nemaju podršku aparata sile, vojske, policije žandarmerije. Vrlo rano se počinje sa organizacijom obezbjeđenja. Stari kadrovi žandarmerije su bili nepopularni i napuštali su službu u danima prevrata. U cilju sprovedbe zakona organizuje se Narodna garda, poluvojna formacija. Garda je bila podložna dotičnom uredu Narodnog vijeća. Gardisti su imali i kasarne a i ako je služba bila počasna, gardisti su dobijali platu i hranu. Ta alternativa žandarmeriji je počela da izaziva mnogobrojne probleme, postali su središte šovinističkih ispada, te su mnogi pristupali iz lične koristi, a mete pljački i maltretiranja su često bili muslimani. Pristizale su mnoge pritužbe na rad Garde, a nakon ulaska srpske vojske u Bosnu i Hercegovinu garda je raspuštena. Nakon toga pristupilo se formiranju žandarmerije, no to je išlo jako teško, naime odziv je bio jako slab. S tim u vezi došlo je do povećanja broja stražara iz srpske vojske.

Za Intelektualno.com piše: Belmin Herić