Ulaganje u povratnike i njihove potomke – obavezni element bošnjačkog nacionalnog programa Ulaganje u povratnike i njihove potomke – obavezni element bošnjačkog nacionalnog programa
Borba za priznavanje prava na učenje bosanskog jezika samo je jedna od kontinuiranih borbi koju vode bošnjački povratnici u manji bh. entitet RS. Osim... Ulaganje u povratnike i njihove potomke – obavezni element bošnjačkog nacionalnog programa

Borba za priznavanje prava na učenje bosanskog jezika samo je jedna od kontinuiranih borbi koju vode bošnjački povratnici u manji bh. entitet RS. Osim toga, bošnjački povratnici izloženi su raznim vidovima segregacije, pa je postala ustaljena praksa da u bh. medijima pročitamo o novom napadu na povratnike ili o osporavanju nekih od Ustavom zagarantiranih prava. Naime, ne bi to vjerovatno bilo toliko ni čudno da govorimo o prvim poslijeratnim godinama kada su se prvi povratnici vratili u svoje srušene domovine i započeli novo životno poglavlje, ali, sada preko dvadeset godina od završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu bošnjački povratnici se susreću sa istim problemima kao  u prvim godinama nakon povratka.

Za svakog Bošnjaka dijelovi Bosne i Hercegovine koji su Daytonskim mirovnim sporazumom pripali manjem bh. entitetu RS predstavljaju nedjeljiv dio Bosne i Hercegovine i oko toga nema kompromisa, ali da li bošnjački povratnici od zauzimanja stava imaju konkretne koristi? Naravno da nemaju! Kada je riječ o povratnicima bitno je napraviti jasan strateški plan kako i na koji način biti kontinuirana podrška održivom povratku Bošnjaka u manji bh. entitet. Činjenica je da je većina pripadnika bošnjačke dijaspore ustvari rođena u nekom od gradova koji trenutno pripadaju manjem bh. entitetu stoga je i u njihovom interesu pomoći one koji su se ipak odlučili za nimalo jednostavan povratak u mjesta u kojima su mahom bili žrtve genocida. Veliki broj uspješnih pojedinaca iz dijaspore ima mogućnost da kroz investicije i otvaranje radnih mjesta podrži povratnike, što dosta njih već i čini. Njihovim primjerom trebali bi se voditi i ostali Bošnjaci u dijaspori, posebno oni koji su i po mjestu rođena vezani za ovaj dio naše domovine.

Princip koji bi za naše povratnike bio najkorisniji svakako je osnivanje firmi koje nude trajno zbrinjavanje u vidu zaposljenja, što je ono na što naši povratnici skreću pažnju da im je ustvari  i najpotrebnije. Stimulans u vidu zapošljavanja i omogućavanja življenja od sopstvenog rada najefikasnija je metoda koja će pomoći da naši povratnici i njihove porodice ostanu ustrajni i ne napuste svoje domove. Također osim pripadnika naše dijaspore istu mogućnost imaju i mnogobrojni uspješni privrednici iz Federacije, koji svakako na isti način mogu biti od pomoći povratnicima. Kada je riječ o ostvarivanju kontinurane veze sa bošnjačkim povratnicima, jedan od primjera kako jačati tu vezu je i briga o djeci povratnika. Činjenica je da najmlađi povratnici u većini slučajeva nikada nisu posjetili glavni grad svoje domovine Sarajevo. Svakako da bi se ostvarila pripadnost kulturnom, političkom i društvenom centru Bošnjaka potrebno je imati stalnu poveznicu u vidu posjeta koje bi finansirale naše institucije, ali i uspješni pojedinci čije bi kompanije podržale slične projekte.

Da bi neki Bošnjaka iz manjeg bh. entiteta osjetio poveznicu i pripadnost sa svojim glavnim gradom potrebno je da upozna njegove znamenosti putem organizirane ekskurzije. Ovo ističem  jer sam prije nešto više od pola godine imao priliku biti koordinator jednog sličnog projekta koji je realiziran uz pomoć Federalnog ministarstva za raseljene i izbjegle osbobe, Islamske zajednice i nekoliko privrednih subjekata. Projekat u kojem je petnaestoro učenika iz različitih gradova u manjem bh. entitetu nagrađeno sa sedmodnvenim boravkom u Sarajevu na njih je ostavilo posebne utiske. Posjete olimpijskim planinama, stadionima, muzeijima, klizalištima i ostalim znamenitostima o kojima su do tada samo čitali ili slušali postale su realnost. Koliko je ovo putovanje za najmlađe povratnike bilo značajno govori i značajan broj pisama koja su uputili organizatorima kao znak zahvalnosti za „nezaboravni raspust u Sarajevu“.

Upravo bi za početak ulaganje u nova radna mjesta i povezivanje sa najmlađim povratnicima trebale da budu glavne strategije našeg odnosa prema povratničkoj populaciji. Kada bi recimo sinergijom vlasti, Islamske zajednice, NVO sektora, dijaspore i privatnih subjekata ulagali u najmlađe povratnike više nego što to činimo, sasvim sigurno bi nam se višestruko vratilo. Osjećaj da nisu sami i napušteni bio bi dodatni motiv za njihov budući uspjeh i jačanje povratničkih mjesta. Zajedničkim snagama možemo indirektno podržati i povećanje nataliteta u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, a primjer toga je Sandžak u koji dijaspora ulaže planski i kontinuirano što je rezultiralo tome da Novi Pazar ima najbrži rast nataliteta, a s druge strane susjedni Tutin proglašen je za najmlađi grad na Balkanu. Bošnjački nacionalni program sasvim sigurno treba da sadrži stavku koja govori o ulaganju u povrtanike i njihove potomke, jer jedino na taj način izgradićemo jaču i prosperitetniju državu Bosnu i Hercegovinu.

Piše: Admir Lisica

Izvor: Časopis “Stav”. br. 231-232, 8.8.2019.

Facebook komentar

Intelektualno