Piše: Admir Lisica
Ukrajinski svjetski kongres osnovan je 1967. godine s ciljem podrške i zagovaranja Ukrajinaca raseljenih širom svijeta. Ova organizacija smatra se krovnom institucijom za okupljanje mnogobrojne ukrajinske dijaspore, koje, prema podacima Ukrajinskog svjetskog kongresa, ima čak oko 20 miliona.
Proces formiranja ukrajinske dijaspore pokrenut je migracijama unutar Austro-Ugarske i Ruske imperije u 18. i 19. stoljeću. Nakon njihovog raspada, formirane su ukrajinske zajednice u Rusiji, Rumuniji, Austriji, Mađarskoj, Srbiji i Italiji. Stoga se ove zemlje smatraju početnim destinacijama ukrajinske migrantske priče. Nedugo nakon toga Ukrajinci su počeli s naseljavanjem tada interesantne i zagonetne Amerike. Za razvoj poljoprivrede Americi bili su potrebni kvalificirani poljoprivredni radnici. Argentina i Brazil čak su plaćali naknadu za takve radnike ugovornim agentima i transportnim kompanijama.
Austrougarski zakon nije ograničavao iseljavanje, pa se većina doseljenika doselila iz Galicije, Volinije i Bukovine. Godine 1914. u obje Amerike (Južnu i Sjevernu) ukupan broj Ukrajinaca procijenjen je na između 700 i 750 hiljada. Gubitak nezavisnosti Ukrajine i okupacija njene teritorije od Sovjetske Rusije i Poljske rezultirali su velikim brojem iseljavanja vladinih činovnika i vojnog kadra, intelektualaca te sveštenika koji su morali da napuste etnički većinska ukrajinska područja. Naselili su se u evropskim zemljama, a primamljive su bile tadašnja Čehoslovačka, Njemačka, Poljska, Francuska, Belgija, Austrija, Rumunija, Jugoslavija itd.). Tokom ovog perioda češki glavni grad Prag postao je jedan od centara ukrajinske kulture i nauke, uz Kijev, Lavov i Harkov.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza veliki broj kvalificirane i nekvalificirane radne snage seli se u Evropu, Ameriku i Australiju. Pojavile su se i nove destinacije interesantne za ukrajinsku dijasporu, među kojima su Japan, Južna Koreja, Ujedinjeni Arapski Emirati, ali i predjeli Jugoistočne Azije. Ipak, najveće ukrajinske dijasporne zajednice stacionirane su u Rusiji, Sjevernoj Americi, Brazilu, Moldaviji, Poljskoj i Italiji. Međunarodni aktivizam ukrajinske dijaspore, posebno tokom događaja 1991. i 2014. godine, podstakao je veliko naučno i medijsko interesiranje u svijetu za historiju i kulturu Ukrajinaca u dijaspori. Na žalost Ukrajinaca, nije postojao zajednički centar koji bi čuvao njihovu dokumentarnu baštinu izvan domovine. Tako je pretraga dokumenata, na kojima se moraju zasnivati ozbiljni naučni radovi, postala pravi problem za istraživače.
Stoga je 2007. godine stvoren Centralni državni arhiv posvećen Ukrajincima izvan domovine kao jedini državni centar za skladištenje ukrajinske dokumentarne baštine iz inostranstva. Snaga ukrajinske dijaspore postala je posebno vidljiva nakon 2014. godine i dešavanja koja su prethodila ruskom anektiranju Krima i okupaciji dijelova istočne Ukrajine, tačnije područja Luganska i Donecka. U tom periodu ukrajinska dijaspora kreće s ozbiljnijim organiziranjem i lobiranjem za ukrajinsku stvar. Neke od najaktivnijih i najutjecajnijih ukrajinskih organizacija u svijetu jesu Državni centar Ukrajinske Narodne Republike u egzilu, Svjetski kongres slobodnih Ukrajinaca, Svjetsko koordinacijsko vijeće ideološki udruženih nacionalnih organizacija i Organizacija za preporod Ukrajine. Međutim, bitno je napomenuti da u većini evropskih država egzistiraju organizacije koje čuvaju ukrajinsko kulturno naslijeđe i identitet.
Period austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini doprinio je povećanom prilivu kršćanskih doseljenika, među kojima je bio značajan broj Ukrajinaca. Između 1880. i 1920. godine u intervalima dolazi do pojačanih migracija, a Ukrajinci se na preporuku tadašnje vlasti Austro-Ugarske doseljavaju u Bosnu i Hercegovinu, najviše na područje Prnjavora. Na posljednjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini, koji je održan 2013. godine, 800 ljudi se izjasnilo da su Ukrajinci. U susjednoj Srbiji Ukrajinaca je blizu 5.000, a u Hrvatskoj nešto manje od 2.000. Značajno je napomenuti da su u određenim državama Ukrajinci izuzetno dobro integrirani, što se posebno može vidjeti u Kanadi, gdje trenutno živi čak 1,4 miliona građana ukrajinskog porijekla. S godinama su napredovali u društvu i postali ugledni članovi zajednice, a i neki političari su ukrajinskog porijekla, uključujući potpredsjednicu Kanadske vlade Chrystiju Freeland. U provincijama Manitoba, Saskatchewan i Alberta stotine školskih zgrada nazvane su po ukrajinskim ličnostima i zajednicama. Gotovo 30 gradova i nekoliko parkova nazvani su po mjestima i ljudima iz Ukrajine.
Smatra se da će Kanada postati dom za mnogobrojne Ukrajince zbog novonastale agresije Rusije na Ukrajinu zbog toga što značajan broj Ukrajinaca ima članove porodice ili prijatelje u ovoj zemlji. Prema posljednjim podacima međunarodnih organizacija, oko 10 miliona Ukrajinaca raseljeno je od početka ruske agresije na Ukrajinu. Činjenica jeste da, koliko god da rat u Ukrajini potraje, značajan broj izbjeglica nastavit će živjeti izvan domovine u predstojećim godinama. Iako su ekonomski migranti u prethodnim godinama odlazili u evropske zemlje u potrazi za boljim životnim uvjetima, sada su Ukrajinci primorani na odlazak uslijed pogoršanja sigurnosne situacije. Pred ukrajinskom dijasporom veliki je zadatak, da u što kraćem vremenskom intervalu pomognu svojim sunarodnjacima u privikavanju na nove okolnosti. Posebno će to biti izazov u Moldaviji i Poljskoj, zemljama u kojima već postoje velike ukrajinske dijasporne zajednice.
