U XIX stoljeću, tačnije nakon Napoleonovog pada, dolazi do afirmacije nacionalnih pokreta širom Europe. Ideje nacionalnih pokreta često su imale sličan ili isti cilj – afirmaciju jedne nacije i stvaranje nacionalne države, ali metode i način na koji se trebalo doći do cilja bili su različiti. Razlike je uslovljavalo različito pozicioniranje naroda u tom periodu. Dok su pojedini narodi živjeli na teritoriji koja je odgovarala granicama već postojećih država, drugi su bili u sastavu višenacionalnih država, kao što su Osmansko carstvo ili Habzburška monarhija, ili je njihov narod živio rascjepkan pod autoritetom više država, kakav je slučaj sa Nijemcima i Italijanima. Zbog toga su narodi koji su bili pod suverenitetom drugih država ili su bili podjeljeni između više njih, imali teži posao prilikom stvaranja nacionalne države.
Ovdje ćemo obratiti pažnju na Italiju, odnosno na ideju ujedinjenja Italije u jednu državu pod vodstvom liberalne vlade Pijemontsko – sardinske kraljevine Benca Camilla Cavoura.
Na Berlinskom kongresu austrijski kancelar Meternih je rekao da je Italija samo geografski pojam, što je ustvari i bila činjenica. Italija tada i jeste postojala samo kao geografski pojam podjeljena na nekoliko kraljevina, kneževina i državica pod stranim dinastijama. U XIX stoljeću se na sjeverozapadu Italije razvija Pijemontsko – sardinska kraljevina, koja u kratkom vremenu postaje najozbiljnija i najbogatija država tadašnje Italije. Općenito sjever Italije je bio industrijski razvijeniji od juga, mada je poljoprivreda u čitavoj Italiji bila glavna privredna grana i njom se bavila većina stanovništva. No, privredni razvoj i akumulaciju kapitala spriječavale su carinske barijere između država na poluotoku, zbog čega se već na ekonomskom planu počelo razmišljati o ujedinjenju, mada u Italiji neće doći do objedinjavanja tržišta prije samog ujedinjenja zemlje, kao što je to bio slučaj sa Njemačkom i njenim carinskim savezom (Zollverein) iz 1834. godine.
Ideja o Italiji kao jednoj državi javlja se neposredno nakon izbijanja Francuske revolucije. U Italiji su francuske trupe, a pogotovo one koje su dolazile za vrijeme Napoleonovog Carstva dočekane većinom sa oduševljenjem. Zajedno sa njima uspostavljala se i civilna građanska vlast oslonjena na lokalne liberale. Oduševljenje je trajalo kratko, jer za vrijeme Napoleona ne dolazi do ujedinjenja zemlje. Poslije Napoleonovog pada 1815. godine počinje era italijanskog Risorgimenta, pokreta za ujedinjenje Italije. U doslovnom prevodu na Bosanski jezik ovaj pokret se naziva preporodom. Historiju pokreta možemo podijeliti na dva dijela: Prvi od 1815. do kraja revolucije 1849. godine, kojeg karakteriše jaka republikanska nota pokreta. U ovom periodu dolazi do više pobuna u Italiji koje ne donose očekivane rezultate, a u periodu revolucije 1848/49 se pokreće i oružani sukob protiv Habzburške monarhije, koja kontroliše sjeveroistočnu Italije, koji završava neslavno. Nosioci pokreta u ovom periodu je italijanska inteligencija u emigraciji. Drugi period pokreta počinje nakon sloma revolucije i traje do ujedinjenja Italije 1871. godine. Nosilac Risorgiomenta u ovom periodu je Pijemontsko – sardinska kraljevina. Kao najjača od svih država u Italiji, vodstvo ove kraljevine je odlučilo da oružjem i diplomatijom ujedini Italijane oko sebe. Za ovaj epohalni poduhvat, potrebno je bilo pribaviti podršku europskih sila zbog neminovnog sukoba koji je prethodio ujedinjenju. Naravno riječ je o sukobu sa Habzburškom monarhijom i Papskom državom, sa dvije najveće barijere italijanskog ujedinjenja.
Tokom pedesetih godina XIX stoljeća, pijemontska vlada predvođena liberalom Bencom Camillom Cavourom, pokazala je vještu diplomatsku igru i hrabru državotvornu politiku koja je napravila odlične temlje da Pijemont postane nukleus italijanskog ujedinjenja. Camillo Cavour je postao predsjednik vlade 1852. godine i pred sebe je postavio dva zadatka: privredno i vojno jačanje Kraljevine uz liberalne reforme i obezbjeđivanje spoljne podrške za ujedinjenje.
Prvi krupan potez na međunarodnom planu Cavourova vlada pravi ulaskom Pijemonta u Krimski rat 1855. godine. Ulazak u ovaj rat bila je Cavourova ideja, kako bi sebi obezbijedio prostora da pred velikim silama postavi pitanje ujedinjenja. Kraljevina je u rat poslala nekoliko hiljada vojnika, a nakon rata, na Pariškoj mirovnoj konferenciji Pijemont je imao ulogu arbitražne sile, zajedno sa najvećim europskim državama XIX vijeka. Ovaj hrabri potez ubrzo se isplatio jer je već nakon pariške konferencije došlo do prvih kontakata sa Napoleonom III, koji je izrazio spremnost da podrži Pijemontsko – sardinsku akciju.
Na unutrašnjem planu Cavourova vlada provodi niz reformi. Od 1852. do 1856. godine usvojeno je nekoliko zakona od kojih su najvažniji: zakon o potčinjavanju crkve državi, o oporezivanju crkvenih i samostanskih imanja, o slobodnoj trgovini sa inostranstvom i opći zakon o oporezivanju. Zakoni su dodatno učvrstili centralnu vlast, prikupili državi dovoljno kapitala za izgradnju željeznica , obnovu luke u Genovi, gradnju vojnih objekata i što je najvažnije za reorganizaciju i modernizaciju armije.
Sada je pred vladom ostalo još samo da i zvanično dobije podršku Francuske da krene u rat za ujedinjenje Italije. Preko tajnih emisara nastavljeni su kontakti sa Francuskom i nakon konferencije. Nestrpljivi Cavour je htio da što prije dođe do rata protiv Habzburške monarhije, no Napoleon III je okljevao. Neuspijeli atentat bivšeg karbonarca i italijanskog nacionaliste Orsinija na Napoleona III, umalo da nije upropastio sva nadanja pijemontske vlade i prije nego je rat počeo. No, Napoleon III, kojeg je kolebljivost karakterisala čitavog života, ipak pristaje na sporazum sa Pijemontom. U najvećoj tajnosti, u julu mjesecu 1858. godine, u Plombijeru, sastaju se Cavour i Napoleon III. Rezultat sastanka je bio povoljan za Cavoura. Napoleon III je dao garanciju da će Francuska stati na stranu Pijemonta ako bude napadnut od Habzburgovaca, to jeste da Cavour mora naći način kako da ih isprovocira da ga napadnu. Također, dogovor je predvidio da će Pijemont dobiti svu teritoriju u Italiji nakon pobjede u ratu, osim Rima koji bi trebao ostati pod Papinim suverenitetom. S tim se Cavour nije složio, ali morao je progutati tu gorku pilulu, mada je Rim za Italijane značio mnogo. Zauzvrat, Cavour se obavezao da će Francuskoj predati Nicu i Savoju.
Rat za ujedinjenje Italije počeo je u ljeto naredne godine, i to veoma dobro za Pijemont. Ujedinjenje Italije završilo je tek 1871. godine kada je Rim pao u ruke Garibaldijevih crvenokošuljaša. Camillo Cavour nije dočekao taj dan, preminuo je 1861. godine, ali njegov doprinos ujedinjenju je kapitalan, svojim mudrim i hrabrim potezima kao predsjednik vlade Pijemontsko – sardinske kraljevine udario je temlje budućoj Kraljevini Italiji, pokazavši kako se vodi državotvorna politika.
Za Intelektualno.com piše: Dino Hajdar
