UNESCO je 1999. godine, na 30. Zasjedanju glavne skupštine, a na prijedlog Bangladeša, donio odluku da se 21. Februar obilježava kao Dan maternjeg jezika. Ove godine, Breza je, u organizaciji Opće biblioteke “Muhamed Kantardžić” i BZK “Preporod” Breza, bila domaćin univerzitertskom profesoru, direktoru instituta za jezik u Sarajevu, profesoru doktoru Alenu Kalajdžiji. Održano je predavanje na temu Razvoj svijesti o bosanskom jeziku: temelj za razumijevanje kulturnog identiteta.
Profesor je poslao univerzalne poruke o bitnosti bosanskog jezika, njegovog historijskog kontinuiteta i neutemeljenosti svake teorije koja direktno ili indirektno umanjuje značaj bosankog jezika ili čak poništava njegovo postojanje, čemu smo zaista često i svjedoci. Zbog toga smatra i da su Bošnjaci prisiljeni obilježavati dan maternjeg jezika jer je on odlična prilika da naučimo nešto novo o jednom od temelja postojanosti nacije, a u ovom slučaju i jezik i nacija su predmeti napada i osporavanja. Prva činjenica na koju se upozorilo jeste da bosanski jezik ima svoje porijeklo i kontinuitet, on je dio južnoslavenskih jezika, što automatski znači i da je dio jedne velike evropske zajednice jezika.
U određenim historijskim periodima, ovladavanje nekim prostorom podrazumjevalo je I jezičko ovladavanje. Na predavanju je iskorišten primjer okvirnog perioda između dva svjestska rata kao i socijalističke Jugoslavije, kada je Srpsko-hrvatski jezik bio službeni dok je bosanski u potpunosti bio eliminisan iz svih sfera društva. Međutim, ovo je i primjer da je srpsko-hrvatski jezik politička tvorevina i da se bosanski jezik nikako nije mogao razviti iz njega ( kako to spominju određeni krugovi, želeći da dokažu mnogo mlađi postanak bosanskog jezika ).
U historijskom kontekstu, doktor Kalajdžija se vraća u 12.stoljeće gdje smješta početak emancipiranja bosanskog jezika. Dakle i prije dolaska Osmanlija na ove prostore. Tokom 12. stoljeća razvija se bosanska redakcija slavenskog jezika dok se u narodu počinje razvijati starobosanski jezik. Iz crkve bosanske razvilo se 90 % dokumenata bosanske redakcije. Prisutni historičari konstatovali su da u ovom periodu nauka bilježi natpise na stečcima, što Kalajdžija dodatno naglašava riječima da stečci ustvari jesu lična karta bosanskog jezika.
Kontinuitet bosanskog jezika, profesor je predstavio kroz pisane i materijalne spomenike kulture, i prema periodima u historiji:
- Spomenici starobosanskog jezika: Povelja Kulina bana, natpisi na stećcima i nišanima, kunovski zapis.
- Spomenici bosanske redakcije: Evanđelja, zbornici ( Hvalov, Radoslavljev, Mletački )
- Spomenici omanskog doba: Nauk krstjanski, pismo Mustaj bega-Ličkog, Hasanaginica ( najviše puta prevedeno djelo ), makbuli arif.
- Spomenici austrougarskog perioda: Usmena poetska tradicija, Hoermmanova zbirka.
- Spomenici jugoslovenskog doba: Ženidba Smailagić Meha.
Pored nabrojanog, istaknuto je da je najstarija pjesma na bosanskom jeziku zapisana 1588. godine i nosi naziv “Hirvat turkisi” i napisana je gotovo u potpunosti bosanskim riječima ( ima samo jedan orijentalizam ). Takođe, prva sevdalinka se javlja 1574. Godine u Splitu, Taj zapis govori o nesretnoj ljubavi između Bošnjaka Adila iz Klisa i Splićanke Marije (Mare) Vornić. Godine 1866. prvi put bosanski jezik dobija i svoju službenu upotrebu ( osmanski godišnji izvještaji ).
Na kraju predavanja, Kalajdžija je istakao, ali je njegovo inspirativno predavanje i nametnulo zaključak, da ustvari ne moramo dokazivati bosanski jezik niti se pravdati za njega, nego moramo mnogo više truda uložiti u promovisanje njegovog identiteta i znanje o istom. Danas je činjenica to da bez Bošnjaka ne bi bilo bosanskog jezika, što dokazuje i posljednji popis stanovništva iz 2013. godine. Tako se ustvari može izvesti i definicija da se radi o jeziku bošnjačkog naroda i svih onih koji ga prihvataju kao svoj jezik.
Piše: Amir Nesimović
