Često me ljudi pitaju jesam li iz Priboja. Imam puno drugova iz Priboja, ovdje u Sarajevu, uglavnom moje generacije, malo starijih, ili malo mlađih od mene. Nisam, reknem, Priboj je u Srbiji, samo se družim sa Pribojcima, a ja sam iz Prnjavora, kod Banjaluke, u Bosni.
Često me ljudi pitaju, jesam li iz Prijedora. Razumijem zašto me to pitaju: pogriješe ljudi strane. Nisam, velim, moj Prnjavor je pedeset kilometara od Banjaluke, na ovu stranu, a Prijedor je pedeset kilometara od Banjaluke, na onu stranu. Slabo ljudi lociraju gradove, a imena im slična, počinju sa pr.
Nije ljudima moguće pogriješiti zbog Prijedorčana oko mene, nema ih: moja generacija u Prijedoru, malo stariji ili malo mlađi Prijedorčani, skoro da ne postoje. Zatrlo ih u genocidu.
Danima tražim prave riječi za Prijedor i ono što mu se dešavalo prije 24 godine. I stalno mi u misao dolaze samo dvije: „moj Prijedore“, a uz njih stihovi sevdalinke … kad se sjetim Prijedora i Sane, srce moje ponovo uzdahne…
To što šutite o bolesti, ne znači da niste bolesni. To što se ljutite na doktora, koji vam je otkrio bolest, ne znači da je doktor za nju kriv. Možete se žaliti samo na terapiju. A oni o svojoj patologiji šute. Oni se od svoje bolesti ni ne liječe, niti se od nje brane. Terapiju odbijaju. Ignorantski šute, mada im je cijeli svijet, presudama, knjigama, filmovima, dokazima i svjedočenjima ukazao na razmjere bolesti zločina koji su počinili. Samo je u takvim bolesnim okolnostima Tomašica mogla tolike godine stajati neotkrivena i samo u takvom bolesnom društvu zločin se, i poslije svih dokaza, može ignorisati. Bojim se da je bolest neizlječiva.
Da se nikad ne zaboravi: bio je rat, na čijem je kraju bio genocid u Srebrenici. Na njegovom početku bio je genocid u Prijedoru.
Piše: Tarik Đođić
