„Sve se nekako preživi osim smrti“ – poetska drama „Sve se nekako preživi osim smrti“ – poetska drama
Narodno pozorište Sarajevo najveća je pozorišna kuća u Bosni i Hercegovini i jedna od najznačajnijih u Jugoistočnoj Evropi. Osim što obogaćuje bosanskohercegovačku kulturu baletom,... „Sve se nekako preživi osim smrti“ – poetska drama

Narodno pozorište Sarajevo najveća je pozorišna kuća u Bosni i Hercegovini i jedna od najznačajnijih u Jugoistočnoj Evropi. Osim što obogaćuje bosanskohercegovačku kulturu baletom, dramom i operom, kako klasičnom tako i modernom, sarajevsko pozorište predstavlja ogledalo povijesti Bosne i Hercegovine i svjedoči bogatoj umjetničkoj pozadini koju stanovnici grada na Miljacki njeguju stoljećima. Sarajevska kuća kulture šarolikim repertoarom nudi izvor za sve one koji za istim tragaju, a dramski komad koji zasigurno plijeni pažnju publike, jeste predstava „Sve se nekako preživi, osim smrti“.

Priča o „osjećanju Sarajeva danas”

„Sve se nekako preživi, osim smrti“, predstava je koja već duži period puni salu Narodnog pozorišta Sarajevo pružajući neizreciv doživljaj ljubiteljima pozorišne umjetnosti. Neposredan, sugestivan i emocionalno-komunikacijski univerzaliziran tekst uradila je Ljubica Ostojić, a čvrstu, kompaktnu i uvjerljivu režiju potpisuje Dino Mustafić. Sa svakim novim izvođenjem publika ostaje oduševljena predstvom, glumačkim ansamblom i načinom na koji je Mustafić približio ideju Ljubice Ostojić, anulirajući generacijski jaz, jer su u sali Narodnog pozorišta gledaoci kako mladi, tako i predstavnici treće generacije.

Predstava „Sve se nekako preživi, osim smrti“ poetska je drama koja govori o Sarajevu, o njegovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Predstava govori o Sarajevu i njegovom otvorenom, neuvijenom, ponekad ironično- tragičnom pogledu na sebe uz jasnu poruku o potrebi neke nove, bolje i sretnije budućnosti. U epicentru radnje predstave je Sarajevo u pozadini jedne disperzirane sarajevske porodice koja živi svoj život, koja ima svoje gubitke, probleme, prisutnosti i odsutnosti, vijek trajanja i dok jedni dolaze, drugi odlaze, tako da, iako je tekst ponekad išao više i širinu nego u dubinu zbivanja, radnja predstave je držana u ritmu tokom cijelog igranja na sceni. Predstava otvara niz političkih, socijalnih i egzistencijalnih problema na univerzalan način.

Predstava iznenađuje do kraja; i modernošću dajući asocijacije koje doživljavamo kao krhotine. Krhotine za koje se pomisli da će sve to otići, neće se skupit u jednu priču. Poenta na kraju je jedan lik od svih likova koji ostaje pamtljiv, ostaje bolan, ostaje težak – pamti se Sarajevo. Ova drama je najljepša istina da je jedan grad postao neupitni lik, svi drugi glumci su toliko toga dali, a najviše duše da taj grad progovori.

Za Intelektualno.com piše: Rabija Arifović

Facebook komentar

Intelektualno