Sufijsko-tesavufski motivi u književnom stvaralaštvu

Književnost zauzima privilegovan i značajan položaj među umjetnostima u svim svjetskim kulturama. Izuzetak nije ni islamski svijet. Zajedno sa slikarstvom, kaligrafijom i muzikom, književnost predstavlja nosioca kulture gotovo kod svih islamskih naroda. Cjelokupna islamska književnost dobija na značaju i kvalitetu tek kada se u nju infiltriraju sufijski elementi i kada istaknuti mislioci i arifi praktično preuzimaju liderstvo na ovom polju. Jačanjem iranskog elementa i perzijskog jezika u granicama islamskog kulturno-civilizacijskog toka, sufijska, odnosno vjerska književnost malo po malo preuzima primat i suverenitet unutar islamske književnosti. Velikani kao što je Senai, Atar i Rumi postavljaju i definiraju  temelje jedne nove književnosti koja će kasnije, sve do početka XX stoljeća, biti osnovni i jedini izraz islamske literature.

Misticizam

U islamskom svijetu prisutni su mnogi pravci koji predstavljaju neku vrstu njegove punine i savršenosti, a jedan takav pravac je i tesavuf. Tesavuf (tesawwuf) je arapska riječ za islamski misticizam. Ova riječ u bukvalnom prevodu znači  “biti mistik, sufija”. Prve sufije su, inače, bile poznate po svom specifičnom izgledu i gruboj odjeći od vune (suf). I na osnovu fizičkog izgleda sufije su se diferencirale od ostalih grupacija.

Postoji, zaista, mnogo definicija sufizma, etimologija i teorija o njegovom porijeklu. Cilj islamskog misticizma – sufizma je približavanje Bogu, a put kojim se mistik približava Bogu dovodi do određenih duhovnih stanja. Sufizam, najopširnije rečeno, obuhvata, s jedne strane, teoriju – filozofski, spekulativni put, a s druge strane institucionalni put, derviški red, bratstvo ili tarikat. Glavni učitelji sufizma, pristalice tog prvog “filozofskog” puta, bili su Abulhasan Ali Hudžviri iz Lahorea, Hamid Muhamed el Gazali iz Perzije, Dželaludin el Rumi iz Anadolije i Ibn Arebi iz Španije.

Sufizam je put koji slijede sufije u dostizanju Istine, Boga. I dok ovaj termin obično izražava teoretski ili filozofski aspekt ovog traženja, fizički ili praktični aspekt obično se referira kao “biti derviš”.

Sufizam se definira na razne načine. Neki u njemu vide nestajanje u Bogu poništavanjem vlastitog ega, volje ili samousredsređenja i ponovno oživljavanje svoje duhovnosti svjetlošću Njegove (Božije) suštine. Takva transformacija rezultira Božijim upravljanjem pojedinčeve volje u skladu s Njegovom voljom. Drugi u sufizmu vide neprestanu posvećenost čišćenju vlastitog bića od svega što je loše ili zlo, da bi to biće postiglo vrlinu.

Mada je tesavuf kroz relativno dugu historiju razvoja islamske civilizacije  katalizatorski djelovao na razvoj, nerijetko i nastanak, svih dimenzija islamske kulture, njegova kreacijska i stvaralačka moć se najviše i najveličanstvenije ugleda u islamskoj književnosti koja je veoma originalna i po mnogo čemu specifična. Tesavufsku nit moguće je pratiti od perioda prvih klica islamske književnosti, pa sve do savremenih književnih tvorevina kojima se dive i najveći umovi Istoka i Zapada. Kada je riječ o islamskoj umjetnosti nije moguće govoriti o njenom razvoju i toku nakon XII stoljeća, a da se pri tome ne uvaži  presudna uloga tesavufa i sufija na istu. Sufije i derviši su u svojim sobama, u osami i tokom provođenja vremena u dobrovoljnoj izolaciji poznatoj pod nazivom čele, stvarali vrhunska kaligrafska, likovna i literarna djela. Nakon Ibn Arebija i Rumija islamska književnost, kako svjetovna tako i vjerska, postaje zbir mnogobrojnih sufijskih motiva, metafora, aluzija, lirskih slika, sufijskih termina i vješte igre riječi. Stoga u kasnijim periodima, posebno za vrijeme vladavine Osmanlija, islamsku književnost karakteriše apsolutna dominacija sufijskih motiva, slika, termina i figura.  Sufije su mišljenja da cjelokupna zbilja od početka do kraja dolazi jedino od Boga te jedino u Njemu iznova iščezava. U navedenom i počiva poetika sufijske poezije koja u svom tematskom okrilju sadrži traženje puta koji vodi ka sjedinjenju sa Svevišnjim.

Tesavufska poezija

Tesavufska poezija odlikuje se, ne samo poukama i simbolima  koje posjeduje nego i motivima koji su isključivo karakteristični za ovu poeziju. Sve tesavufske poetičke tvorevine, zasigurno, nastaju s ciljem veličanja Stvoritelja. Tesavufski pjesnici na jako tajanstven i specifičan način, podsredstvom poezije, tragaju za Spoznajom. Nakon doživljenja Spoznaje, sufije slave Apsolutnu Ljubav, Jedinstvo i Jednoću, najjaču Svjetlost i nepresušni Izvor. Slaveći Jednoću Stvoritelja, oni ujedno slave i mnoštvo kojem i sami pripadaju. Svemogući Tvorac, Jedan i Jedini po sufijskom učenju, pojavljuje se u nizu oblika, odnosno u svemu stvorenom. Svoju misao o Spoznaji sufijski pjesnici uobličavaju u pjesničke tvorevine koje sadrže motive koji ovu poeziju diferenciraju u odnosu na sva druga književna ostavrenja. Tesavufske motive, a često i cijele pjesničke tvorevine, moguće je grupisati prema četiri stepena vjeronaučkog učenja i to prema: šerijatu, tarikatu, hakikatu i marifetu.

Poetika šerijata ne sastoji se od pitanja o vjeri i vjerovanju, već se samo preporučije izvršavanje naređenog. Poeziju koja počiva na poetici šerijata gotovo je nemoguće pronaći kod sufijskih pjesnika. Kod nas, ova poetika zastupljena je najviše u alhamijado književnosti, što je i razumljivo s obzirom na njenu didaktičku funkciju.

Tesavufska poezija sadrži simbole i alegorije, neovisno o tome da li joj je u osnovi tarikat, hakikat ili marifat.

Poezija koja počiva na poetici tarikata sažima različite motive poput krčme, krčmarice, vina; ljepotice, njenog lica, vrata i solufa. Svi ovi motivi imaju simbolička značenja. U pjesmama sufijskih stavralaca krčma nije ništa drugo do tekija – prostor i mjesto gdje se skupljaju derviši sufije na zajedničkom zikru s ciljem približavanja Stvoritelju. Isto tako, vino, kao napitak koji je po islamskom učenju i tradiciji predstavljen kao haram, tj. zabrana, ima simboličku vrijednost. Vino je znanje koje vodi ka Spoznaji. Za sufije krčma predstavlja šejha, odnosno duhovnog vođu. Dakle, sufijska poezija koja objedinjuje ova tri motiva ne govori ni o čemu drugom do o potrazi za Spoznajom. Sufija, ašik, zaljubljenik treba krčmaricu – šejha, koja će mu putem vina – znanja, u krčmi – tekiji omogućiti dolazak do Spoznaje. Traganje za Spoznajom i njeno otkrivanje nije nešto što može upražnjavati svako. Do spoznaje dolaze jedino oni vjernici koji mole ne zbog trenutne želje i trenutnog interesa, nego zbog Kur’ana, odnosno Svetog pisma koje kaže: Moli i Ja ću ti se odazvati. Ašik Mašuha, zasigurno, ne ponalazi nigdje drugo do u vlastitom srcu. Za pronalazak Stvoritelja u vlastitiom srcu potrebno je znanje i potpuna predaja Voljenome.

Poezija temeljena na tarikatu kao motive može imati i motiv ljepotice, njenog lica i solufa. I ovi pojmovi koriste se u prenesenom značenju. Dakle, pišući o ljepotici pjesnik vidljivi svijet stapa s nevidljivim u traganju za Apsolutnom Ljubavi.

U poetici marifeta značajno mjesto zauzima odnos muršida i murida, odnosno učitelja i učenika. Ovaj odnos zasniva se na odnosu Musa a.s. i Hidra koji poučava poslanika da bi i on kasnije postao učiteljem. Odnos muršida i murida veoma je značajan u sufizmu. Onaj koji se želi, putem prakticiranja tesavufa, približiti Stvoritelju zove se murid. Na svom putu približavanja murid traži vodiča – učitelja, odnosno muršida. Najučestaliji motiv poetike marifeta su leptir i svijeća. Slabost, ovisnost i prolaznost ašika pretočena je u simbol leptira koji žudi za svjetlosti svijeće – Božijem nuru. Leptir, u stalnom kruženju oko plamena svijeće predstavlja beskonačno traženje Vječne ljubavi, dok ne izgubi svoju tjelesnost i ne sagori u ljubavi, postajući jedno sa svojim Voljenim.

Motivi zastupljeni u poeziji hakikata najčešće su kap i more. Pjesme s ovim motivima podrazumijevaju postojanje Jednoće i mnoštva. Jednoća Gospodara predstavlja duhovni oblik Njegove pojave, dok je mnoštvo materijalna pojava Jednoće u vidljivom svijetu. Kap, tako sićušna nastoje od nepresušnog Okeana, i Njemu se vraća. Kap, sama po sebi nije postojana, štaviše, ona je beznačajna. Tek u momentu sjedinjavanja kapi s Okeanom, koji predstavlja i njen izvor i njeno ušće, ona spoznaje sebe i postaje potpuna.

Tesavufska poezija predstavlja jedan složen sistem, koji donekle možemo razumjeti razlaganjem na četiri poetike i na motive koji su svojevrsni svakoj od poetike. Tesavufska poezija je cjelina koja se sastoji od manjih poetičkih cjelina – mikrokosmosa.

Literatura:

Vukomanović,  Milan. Sufizam – unutarnja dimenzija islama, Filozofija i društvo 2/2008.  Filozofksi fakultet Beograd. str. 129

Ibn al-Arebi, Muhyi al-Din (1995). Dragulji poslaničke mudrosti – prijevod Rešid Hafizović. Bemust.  Zenica.    str. 32

Šemsović, Sead, Tesavufski motivi u postupku transkodiranja, Godišnjak 8/2008. BZK Preporod.  Sarajevo.       str. 208

Piše: Azra Crnčalo-Lisica

Intelektaulno.com