Stijn Mitzer analitičar je i bloger iz Amsterdamu u Nizozemskoj. Radi kao saradnik za IHS Jane’s i Bellingcat, koautor je knjige o Korejskoj narodnoj armiji.
Razgovarao: Faris Marukić
Intelektualno.com: Sukob za regiju Nagorno-Karabakh dugo je ima status zamrznutog konflikta. Armenija i Ruska Federacija imaju sporazum o vojnoj kooperaciji. Zašto ruska strana nije pružila snažniju podršku armenskoj strani?
Mitzer: Rusija je uvijek zauzimala stav da Nagorno-Karabah i okolne teritorije pripadaju Azerbejdžanu, a ne Armeniji, stav koji je ruski predsjednik Putin još jednom potvrdio tokom rata: “S međunarodno-pravne tačke gledišta, sve su ove teritorije sastavni dio Republike Azerbejdžan. Već godinama govorimo da se sedam područja oko Nagorno-Karabaha treba vratiti Azerbejdžanu “. Dakle, ukoliko se ne dogodi invazija na suvereni armenski teritorij,ne treba očekivati ruski vojni odgovor. Iako je nekoliko položaja u Armeniji pogođeno bespilotnim napadima, čini se da oni nisu dostigli prag za čvršći vojni odgovor s ruske strane. Postoje dokazi koji ukazuju na to da je Rusija tokom rata opskrbljivala Armeniju izviđačkim dronovima i drugom vojnom opremom, ali ništa što je moglo bitno utjecati na ishod rata.
Intelektualno.com: Do koje mjere je Republika Turska pružila podršku Azerbejdžanu? Koji su glavni turski ciljevi u ovom sukobu, te da li su ostvareni?
Mitzer: Iako je vjerovatno da je Turska za vrijeme trajanja rata u nekom svojstvu pomagala Azerbejdžanu, ne postoje javni dokazi koji sugeriraju da je došlo do većeg turskog učešća u toku sukoba. U Turskoj se Azerbejdžan smatra bratskom zemljom i obratno, pa se svaki problem koji se odnosi na svaku od ovih zemalja smatra problemom i u drugoj zemlji. Pobjeda Azerbejdžana bila je tako također izuzetno važna za Tursku. Mirovni sporazum također poziva na kopnenu vezu između Nakhčivana (koji dijeli izravnu granicu s Turskom) i ostatka Azerbejdžana, pružajući tako Ankari i Bakuu kopneni koridor koji povezuje obje zemlje.
Intelektualno.com: Da li smo u sukobu za Nagorno-Karabakh vidjeli kako će izgledati ratovi iz bliske budućnosti?
Mitzer: Sukob u Nagorno-Karabahu pokazao je da se način na koji se vode ratovi zaista promijenio u posljednjih nekoliko godina. Zamrznuti sukob od devedesetih do 2020. godine, dolazak turskih dronova i, vjerovatno, sredstava elektronskog ratovanja potpuno su okrenuli ploču, okončavši rat za 44 dana. To ne znači da više nećemo biti svjedoci ‘sukoba u starom stilu’. Zapravo ostaje vidjeti mogu li druge zemlje uspjeti ponoviti uspjehe postignute Turske u Libiji, Siriji, a odnedavno Azerbejdžana u Nagorno-Karabahu.
Intelektualno.com: Aktivno ste pratili sukob, te bilježili vizualne potvrde gubitaka s obje strane. Koliko su zaista gubici i da li se objektivno mogu procijeniti?
Mitzer: Kao što je predstavljeno na našem popisu, vizualno potvrđeni gubici Armenije uključuju oko 225 tenkova, 150 oklopnih borbenih vozila, više od 200 artiljerijskih oruđa, preko 75 višecijevnih raketnih bacača, oko 30 raketnih sistema zemlja-zrak, uključujući i „strahoviti“ S-300, i otprilike 550 kamiona i ostalih vozila. Nadalje, Armenija priznaje da je više od 3500 njenih vojnika smrtno stradalo u sukobu, iako je stvarni broj vjerojatno veći. Azerbejdžan je objavio imena 2823 ubijena vojnika u akciji. Iako su sigurno niži od onih u Armeniji, teže je precizno procijeniti materijalne gubitke Azerbajdžana.
Intelektualno.com: Koautor ste jedne meni jako zanimljive knjige. Da li ove godine možemo očekivati neke novitete?
Mitzer: Prošle je godine objavljena naša knjiga ‘Oružane snage Sjeverne Koreje: Na putu do Songuna, koja nudi sveobuhvatan pregled nekoliko grana koje čine Korejsku narodnu vojsku i njene vojne podvige. Ove će godine izaći četiri odvojena izdanja: 1. Kopnene snage, 2. Zrakoplovstvo, 3. Mornarica i 4. Specijalne snage i raketne snage, koja će sadržavati sve podatke iz trenutne knjige, ali ažurirane prema standarde iz 2021. godine. Također radimo na knjizi o sjevernokorejskim obavještajnim agencijama, tako da ima još toga što ova godina donosi.
Intelektualno.com
