Piše: Hamza Karčić
Prije, a i poslije, svakih izbora u BiH govori se i nagađa o tome šta kažu stranci i koga će podržati. Razni političari tvrde ili nastoje da pokažu da imaju podršku stranaca. Analitičari pokušavaju pogoditi šta stranci misle. Neki novinari i voditelji konstantno preuveličavaju uticaj stranca na procese u državi. Ostavlja se dojam da nekoliko stranih ambasadora trenutno na službi u BiH mogu da odlučuju i o formiranju vlasti i o nizu drugih važnih odluka.
Ovo je zbog toga što je u postdejtonskom periodu došlo do glorifikacije i mistifikacije stranaca. To je donekle razumljivo. U periodu nakon agresije, razni stranci na funkcijama po BiH imali su veliki uticaj. Moć stranaca je bila utjelovljena u IFOR-u/SFOR-u i OHR-u. Politička relevantnost stranaca je imala svoj vrhunac kasnih 1990-ih i ranih 2000-ih.
Međutim, puno se toga promijenilo u posljednjih 15-ak godina. Strani državljani koji rade po međunarodnim institucijama u BiH nisu danas moćni kao njihovi prethodnici odmah nakon uspostave mira.
Stranci, naravno, nisu homogena kategorija. Imaju različite backgrounde, motive, domete i interese u BiH. Od novinara do istraživača, ima dobro informisanih ali i početnika koje su razni putevi naveli u BiH.
Nažalost, kod nas je došlo do precjenjivanja stranca. To što neko ima strani pasoš i govori engleski ne znači da je automatski bitan faktor ili da je dobronamjeran. I ne znači da automatski treba uvažavati njihova mišljenja i dati im medijski prostor. Ako im se učitava važnost u startu samo zato što su stranci, onda im se daje dodatno i neosnovano na značaju. Uostalom, zbog čega bi mišljenje nekog stranog diplomate ili službenika bila vijest ili odmah protumačeno kao važno?
Domaći političari koji precjenjuju strance često zaborave prvu lekciju iz Uvoda u međunarodne odnose. Relevantan je samo onaj akter koji ima činjenice na terenu. Svaki strani akter poštuje onoga ko je relevantan dok je relevantan. Možemo navesti dva primjera iz nedavne historije. Haris Silajdžić je 2006. godine svoju kampanju za člana Predsjedništva zasnivao na protivljenju Aprilskom paketu. Taj paket su tada podržavali stranci. Silajdžić je izabran iako je išao protiv volje stranaca jer je tada dobio podršku građana. Četiri godine kasnije je izgubio iako nije išao protiv stranaca. Ali je u međuvremenu izgubio podršku građana i svoju bazu. Stranci su razgovarali s njim dok je bio u Predsjedništvu i dok je imao podršku građana.
Drugi primjer je Richard Holbrooke. Ovaj američki diplomata je 1995. bio dominantan akter u Daytonu i lice američke vanjske politike na Balkanu. Holbrookea je Obamina administracija imenovala da bude posebni izaslanik za Pakistan i Afganistan. U odličnoj biografiji Holbrooke pod naslovom Our Man: Richard Holbrooke and the End of the American Century objavljenoj 2019., George Packer je opisao kako je tadašnji predsjednik Afganistana Hamid Karzai prekrižio Holbrookea. Afganistanci su Holbrookeu rekli da Afganistan nije Balkan. Nisu prihvatili njegov stil i miješanje u unutrašnju politiku. Karzai je tada bio relevantan i uradio je nešto što nije zabilježeno da je tako neko prema Holbrookeu postupao u BiH.
Još jedno objašnjenje za precjenjivanje stranca može biti i to što značajan broj funkcionera ne govori strane jezike niti je imalo kvalitetno međunarodno iskustvo osim službenih ili turističkih posjeta. Nemogućnost da se procijeni ko je relevantan i u kojoj mjeri od stranaca je poseban problem. Upitno je i koliko i kakvih kontakata sa strancima imaju oni analitičari koji govore o tome šta stranci misle. Ako i sami ne govore strane jezike, na osnovu čega zasnivaju svoje tvrdnje?
Suština je da stranci poštuju onog ko pobijedi i ko je trenutno politički relevantan. Politika, a posebno međunarodna, tako funkcioniše. Tako da nema potrebe za mistifikacijom stranaca niti precjenjivanjem njihovog značaja.
(Tekst objavljen u printanom izdanju Preporoda)
