Piše: Amir Nesimović
Pomirenje nakon Drugog svjetskog rata u Evropi nije bilo jednostavno i naišlo je na brojne prepreke. Međutim, ono što nije izostalo jeste volja da se ide putem koji će u konačnici dovesti do nužnog pomirenja, postojali su ljudi koji su bili spremni otvarati nove pravce, nuditi nove mogućnosti i rješenja. Bili su neumorni u tim namjerama. Onih trideset sekundi koliko je Wily Brandt klečao u Varšavi u decembru 1970. godine bilo je dovoljno da uđe u historiju i time bude jedan od glavnih stubova pomirenja između Poljaka i Nijemaca. Naravno da je i takvoj praksi njemačkog kancelara postojao otpor i osporavanje međutim djelo je ostalo, a osporavanja utihla.
Njemački pisac Horst Krueger je još 1960-tih godina napisao da će Hitler i njegovo djelo Nijemce pratiti do kraja njihovih života. Iako danas postoje neonacističke grupe i organizacije, iste nemaju značajnije uspjehe, mada je tragična i sama činjenica da egzistiraju. Njemačka državna politika i gro Nijemaca uspio je da sa sebe skine jaram zločina koje su u drugom svjetskom ratu počinili Hitler, Goebbels, Himmler i drugi. Oni su ih odbacili kao svoje, jasno istakli činjenicu da je zločin Holokausta činjenica, da su konc. logori bila mjesta stradanja onih kojima je tadašnja državna njemačka politika na čelo postavila metu, da su gasne komore zaista postojale itd. Danas je Njemačka primjer uspješne države u svakom segmentu od politike do ekonomije, prava, zdravstva…
U agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu matricu zločina iz Drugog svjetskog rata preuzeli su Srbi iz Bosne i Hercegovine pomognuti sastavima JNA ( u to vrijeme od JNA je ostalo samo ime i naoružanje koje je u velikom procentu dato na raspologanje agresorkim hordama ) i paravojnih formacija iz Srbije, ovog puta meta postavljena na čelo Bošnjaka.
Srspka demokratska stranka devedestih godina bila je nosioc svih političkih i društvenih procesa među srpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Danas je ova stranka na samim marginama političke scene, ostala je samo sramota u oličenju Radovana Karadžića, Jove Tintora, Momčila Krajišnika. Željko Ražnatović Arkan je neslavno završio svoj bijedni život, a Vojislavu Šešelju je preostalo još samo da luta po lokalnim TV kućama i po ko zna koji put ponavlja jedne te iste priče. Međutim, na istim temeljima svoje političko djelovanje u današnjici kreira SNSD na čelu sa Miloradom Dodikom. Gotovo da su svakodnevno na sceni izjave o secesionizmu dijela Bosne i Hercegovine, entiteta koji je nastalo na zločinu, konc. logorima, genocidu. Sa te strane ne potoji čak spremnost da se šuti u javnom prostoru, da se ne bude rane silovanih žena širom Bosne i Hercegovine, rane onih čiji su članovi porodica pronađeni u masovnim grobnicama, rane onih koji su prošli kroz: Batković, Trnopolje, Keraterm, Omarsku, Kon-Tiki…Ne postoji spremnost da se barem prekreče murali oslikani širom republike srpske, a koji slave Ratka Mladića i ostale zločince. Ne postoji spremnost da se barem u udžbenicima historije ne nalaze imena zločinaca te priče koje njih predstavljaju herojima. O tome da npr. Milorad Dodik ili bilo koji drugi političar iz srpske klekne u Srebrenici i kaže da je bio genocid ne može se čak ni maštati ( nekad je to i izjavljivao, očigedno nije bio iskren). Umjesto, toga danas je slučaj da se snimaju i filmovi o manjem bosanskohercegovačkom entitetu ( posljedni primjer je film Borisa Malagurskog ) kao novi vidovi provokacija.
Sve nabrojano je već dobrano, nažalost, prešlo i u naviku i ne pričinjava niti najmanje iznenađenje. Međutim, primjer da Edin Forto, političar čija je stranka dobila nešto značajniju ulogu zahvaljujući glasovima Bošnjaka u najvećoj mjeri, izjavi da je SNSD spreman na proevropski put Bosne i Hercegovine je u isto vrijeme iznenađujuća, površna, bezobrazna, podmukla, nepravedna i nepotrebna. Zato je potrebno postaviti pitanje njemu i onima koji eventualno slično razmišljaju: Koji je to čin, nastup, mjera, izjava ili bilo šta od strane Dodika ili nekog iz vrha SNSD-a koji će logičnom učiniti izjavu Edina Forte? Zna se da takvo nešto ne postoji, posebno kad se uzme u obzir da u toku agresije Rusije na Ukrajinu Dodik dodjeljuje nekakav orden Putinu.
Politička saradnja sa ovakvim strankama u Bosni i Hercegovini uglavnom jeste neminovnost, ali bilo bi dobro da ostane nužno zlo i da takve saradnje ne podrazumjevaju podrivanje države Bosne i Hercegovine u bilo kojem smislu. Jačanje državnih institucija je garant stabilnosti države, jačanje entiteta nije i ne može biti.
