Danas, 27 godina nakon 2. i 3. maja velikosrpska propaganda plasira mitove u javnost o tzv. „Slučaju Dobrovoljačka“. Taj mit potkrepljuju stavom da se radi „o nekažnjenom ratnom zločinu nad nedužnim vojnicima Jugoslovenske narodne armije“. Također, propagandno djelovanje podrazumijeva i objavljivanje spiska od 42. osobe koji se vode kao ubijeni u Dobrovoljačkoj. Međutim, rijetko se postavlja pitanje, šta su to radili „nedužni vojnici JNA“ u centru Sarajeva, na oklopnim vozilima, naoružani do tada najmodernijom ratnom opremom ? Činjenice govore da je 2. maja Sarajevo napadnuto s ciljem zauzimanja glavnog grada Republike Bosne i Hercegovine, te da na taj način Bosna i Hercegovina padne u ruke tvorcima „Velike Srbije“. Također, važno je napomenuti šta je Haški sud rekao o „Slučaju Dobrovoljačka“. Naime, 3. maja je došlo do oružanog sukoba između branilaca Sarajeva i pripadnika Jugoslavenske narodne armije, a Haški tribunal je ovu bitku ocijenio kao legitimnu vojnu operaciju.
Postavlja se pitanje, šta je cilj falsifikovanja i skrivanja istine ? Jedan od ciljeva je zasigurno zaštita od pravde istinskih krivaca za smrt pripadnika Jugoslovenske narodne armije, ali i svih drugih žrtava tih dana u Sarajevu. Preuveličavanje broja žrtava krije notornu činjenicu, da su pripadnici JNA poginuli kao napadači, a ne kao napadnuti. Dalje, dovodi se u pitanje karakter rata. Pojedinci žele ovim dokazati da je rat u Bosni i Hercegovini bio građanski, a ne agresija. Također u javnosti pričaju mitove da je rat počeo u Dobrovoljačkoj, bez obzira što je do tog trenutka pola Bosne i Hercegovine gorilo.
General Milutin Kukanjac je u jednom intervjuu, prije svoje smrti, govorio o tzv. „Slučaju Dobrovoljačka“. „Mene najviše vrijeđaju izmišljotine o broju poginulih u Dobrovoljačkoj ulici. Ja vam tvrdim da nekome ni dan danas nije u interesu da se zna prava istina. U Dobrovoljačkoj ulici 3 maja je poginulo šest ljudi. Od toga tri pukovnika Sokić Miro, Radulović Budimir i Mihajlović Boško i jedan potpukovnik Jovanić Boško i jedna žena Muslimanka Šuko Nurmela, koja je došla iz Zagreba sa tom komandom. Ona je rekla „ja neću nikakvu drugu vojsku, ja idem sa mojom vojskom, pa neka poginem“ i jedan vojnik Tomović Zdravko iz Han-pijeska. Molim Vas, od vojnika je poginuo samo Tomović Zdravko iz Han-pijeska… Što se tiče poginulih to vam je istina, 100% istina. Ja ne znam šta je tom svijetu koji toliko dramatizuje tu Dobrovoljačku, te masakri, te haosi i tako dalje. Bilo je mnogo težih slučajeva i situacija, ali je to u tom trenutku nekome trebalo u politici, nažalost. Ljudima kojima su životi ljudi bezvrijedni. Nažalost mnogi svijet, čije su namjere veoma sumnjive, ja čitam i u novinama i tako dalje, toliko izmišljaju oko te Dobrovoljačke ulice, to su Srbi znate. Mene ne bi čudilo da je to onaj neprijatelj naš, ali je činjenica da je šest ljudi poginulo. Meni su dolazili ljudi mi kažu, koliko je to poginulo, 199, pa ja sam toliko imao ljudi u koloni. To su strašne stvari, to je propaganda. To nije slučajno, to je neko ko negdje u centru to priprema“ – kazao je Kukanjac. Na pitanje novinara u kojem centru se laži pripremaju, Kukanjac je odgovorio sljedeće „Ja mislim u Beogradu.“
Analizom spiska o navodno 42 poginule osobe iz „Slučaja Dobrovoljačka“ lahko se da dešifrovati sva podvala i manipulacija koja se decenijama provodi iz Beograda. Prvo, na spisku se nalazi ime pukovnika Gradimira Petrovića, kojeg general Kukanjac nikad nije spomenuo. Dalje, navode se imena trojice vojnika koji su navodno poginuli na lokaciji kina Đuro Đaković, ali je poznato da su svih 27 specijalaca koji su bili odsječeni u spomenutom kinu preživjeli i vrlo brzo razmijenjeni. Na spisku se nalazi i sedam vojnika za koje nije utvrđeno gdje su i kada su poginuli. Posljednje što možemo reći o tzv. „spisku nevino stradalih u Dobrovoljačkoj“ jeste da se na istom nalaze i imena specijalaca Vojske Jugoslavije, koji su bili pod komandom Marka Labudovića, te koji su poginuli kod Skenderije 2. maja 1992. godine u pokušaju osvajanja zgrade Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.
Dakle, možemo zaključiti da sve podvale velikosrpske politike u vezi za „Slučajem Dobrovoljačka“ počevši od spiska „nevino stradalih“ služe za političke poene pojedinaca u Beogradu, te služe za revizionizam historijskih činjenica i izjednačavanje časne Armije Republike Bosne i Hercegovine, za zločinačkom Vojskom Republike Srpske. Najveći krivci za sukobe 2. i 3. maja 1992. godine u Sarajevu su general Milutin Kukanjac i Jugoslovenska narodna armija.
Za Intelektualno.com piše: Alen Borić
