Piše: Meho Karavdić
Skromnost je karakterna osobina koju možemo smatrati vrlinom, dakle karkterizira je visok stepen umjerenosti i samokontrole naspram vlastitih prohtjeva i želja (ambicije, egoizma). Skromnost je karakterna osobina koja se u različitim kulturama smatra vrlinom. Ona podrazumijeva prirodno ponašanje i jednostavnost. Kineski filozof Konfučije (Kung Fu Ce) smatrao je da je skromnost dobar i konzistentan temelj za sve ostale vrline, jer zdravorazumski kada to sagledamo, ne može se biti dobar i egoističan, bezobrazan, pohlepan itd. Budizam jasno navodi da oslobođenje od patnje je moguće samo putem oslobođenja od Ega (vlastitog Ja, želja itd.). Slično određenje daju i Hinduizam i Taoizam. Kod sufijskih mistika put da neko postane sufija jeste da sputa ega i tu zlu oholost.
Antički Grci su imali maksimu kojom su se vodili, a koja glasi: “Za eudaimoniu (sreća, blaženstvo) je dovoljna vrlina (niti bogatstvo niti bilo šta drugo ne može nadoknaditi nedostatak vrline). Kada govorim o eudaimoni to nije sreća kao kratkoročno zadovoljstvo (kako to danas uzimamo zdravo za gotovo vodeći se prolaznim zadovoljenjima) već kao potpuno ispunjenje mirom i zadovoljnosti.Vrlina kao puki potencijalitet karaktera nema vrijednost po sebi, nego je ima zbog mogućnosti dobrog djelovanja, upravo zbog toga što je karakterna dispozicija za dobro djelovanje. Prema tome skromnost znači biti čovjek ili barem nastojati to biti u največoj mogućoj mjeri. Životne prepreke posmatrati iz više uglova te imati na umu da smo mi ispod ove kože ipak samo ljudi i da je svačiji život jednako vrijedan. Skromnost je kada u srcu osječamo da smo jednako vrijedni kao i drugi.
Aristotel je smatrao da je svrha (Telos) čovjekovih radnji da čini dobro, te da je to krajnja svrha čovjeka. Onaj koji nije dobar ne može se nazvati čovjekom, te zato i postoji narodna izreka “Svi smo mi ljudi, ali je rijetko ko čovjek”. Prema Aristotelu, samo djelovanje koje je u sredini između dva poroka ostvaruje se i ono najveće dobro (eudaimonia) koje se može i treba postići. Čovjek je dobar i u stanju vrline kada djeluje onoliko koliko treba i kada treba. Nije hrabar onaj koji skoči sa vrha zgrade, to je ludost, nego onaj koji je hrabar kada to treba da bude. Zato nam služi phronesis (praktična mudrost) da procijenimo sredinu (mjeru) u svakoj situaciji. Skromnost nas prema tome ući i da budemo ponizni da odbacimo „veo“ nadmenosti svoga znanja, obrazovanja, imovinskog statusa itd kako bi sudili zdravo razumski i donosili i za sebe i za druge najracionalnije odluke i na taj način zadržali svoju ljudskost. Što kaže jedna narodna poslovica „ne traži hljeba preko pogače“ tj da budemo skromni, zahvalni Bogu na svakom stanju i da znamo cjeniti ono što imamo (obično ljudi tek kada nešto ili neku blagodat izgube počinju da razmišljaju o njoj). Britanski Univerzitet je sproveo istraživanje u kojem je dokazano da su oni ljudi koji čine dobro, koji su ljubazni prema drugima, koji su vedrog duha, manje anksiozni ili se je anksioznost znantno smanjila. Čovjek se mora da čuva grube metodologije jer je takva osuđena na propast i neuspjeh.
Treba se osvrnuti i na sam pojam sreće koji se često pogrešno interpretira udžbenički. Naučeni smo pogrešno da je jedino zadovoljstvo sreće kada nam se neka želja ispuni (tada slijedi kratkotrajni osjećaj euforije), a pri tome zaboravljamo da sve što nam treba je u nama, tj. sreća sve vrijeme postoji u nama i jedino što trebamo je da djelujemo dobro tako da steknemo stanje vrline, a time ujedno i sreće. Zbog prevelike ambicije i želje, vezivanja za nešto i straha, onda kada nam se ne ispuni želja osjećat ćemo se nesretnim i nezadovoljnim, a kad se ispuni onda nastupa stanje dosade. Pa je život klatno između bola i dosade. Kao što Arthur Schopenhauer: „kaže volja je vječno nezadovoljna i zato je život beskrajna patnja, a ovaj svijet najgori mogući svijet (samo kad bi malo Sunce bilo bliže Zemlji svijet ne bi bio moguć)“.
Aristotel u “Nikomahovoj etici” spominje “mjeru/sredinu”, koja je upravo suština dolaska do vrline. Svaka neskromnost bi označavala pretjeranost i biranje poroka tj. nemoralog djelovanja. Sokrat kao jedan od najvećih mislioca svih vremena se u najvišoj mjeri posvetio duševnom radu je zanemarivao neke materijalne potrebe, često je bio bos, u istoj odjeći i živio je veoma skromno. Sokrat je znao vrijednost stvari, ali za njega stvari nisu imale vrijednosti. Poznata je anegdota sa gradske pijace kada su ga pitali šta on tu radi?, a on odgovara „posmatram bez koliko stvari mogu da živim“. Prema Sokratu dobro je vezano ne samo za korisno nego i za princim prijatnosti kao mjerilo i da je mjera regulativni princip moralnog djelovanja. U Platonvom Protagori, Sokrat izvodi da se sreća sastoji u prijatnom, bezbrižnom, bezbolnom životu i da je znanje za to presudni činilac.
Kod razvoja ovih vrlina Aristotel ističe princip prave mjere ili sredine koji postoji u prirodi. Sredina je prava mjera između pretjeranosti i nedostatnosti. Princip “ništa previše i ništa premalo” osnovni je princip, ne samo njegove etike, nego i njegovog cjelokupnog filozofskog sistema.Istinska skromnost dolazi iz srca i dominira cijelim ljudskim bićem. Ona privlači ljude i isijava dobro. Blaise Paskal kaže: “Istinu upoznajemo ne samo umom , nego i srcem” (zato za njegovu filozofsku misao se kaže da on koristi logiku srca).
Engleski pjesnik Joseph Addison kaže “Nema ničeg privlačnijeg od istinske skromnosti”.
Nasuprot istinskoj skromnosti stoji i lažna skromnost. Lahko ju je prepoznati, budući da se riječi osoba koje je ispoljavaju ne podudaraju sa njihovim djelima (Aristotel vrlina = djelovanje).
Živimo u poprilično neskromnim vremenima, a to je rezultat individualističke etike sadašnjice, danas da je tako nazovemo imamo bolest koja se zove JA (ego), vječiti nezasiti prohtjevi, koji uspjevaju biti samima sebi svrha i samoopravdanje. Iako skromnost možda nije najpopularnija vrlina u ovoj konkurentskoj kulturi u kojoj živimo, istinska skromnost nije samo ugodna za druge, ali što je još važnije, ona proizvodi unutarnji mir, jer podrazumijeva da prihvaćamo sebe kakvi jesmo s našim nedostatcima i vrlinama.
Edgar Howe kaže: “Skromnom čovjeku se obično dive, ako se ljudi upoznaju s njim.” Biti skroman znači biti svjestan ljudske ograničenosti. Biti svjestan da si čovjek konačno i ograničeno biće, a ne Bog. Jako je teško biti skroman i zahvalan, zato F. Dostojevski kaže: “Najbolja definicija čovjeka je: biće koje se kreće na dvije noge i nezahvalno je”. Zato skromnost i zahvalnost za sve što uživamo nas čine poniznima i svjesnima dubine života. Mnogi često uspjeh definiraju kroz materijalno i ono vidljivo. No pravi uspjeh mjeri se osjećajem sreće. Koliko si zaista sretan, radostan i dobro se osjećaš u svojoj kreaciji života, toliko si uspješan u misiji da ostvariš put svoje duše.
Skromnost znači prihvaćanje vlastitog života u cijelosti, sa svim propustima ili manama s kojima se borimo. Biti čovjek, od krvi i mesa, prihvatiti sebe i sve druge, bez potrebe da ih mijenjamo. Ne uspoređivati sebe s drugim ljudima ili situacijama. Živjeti opušteno i razumjeti cikluse i promjene koje nam život donosi. Skromnost predstavlja prihvatanje svoje ograničenosti. Ona predstavlja prihvatanje da smo ljudi. Prihvatanje svoje konačnosti i ograničenosti uma.
Intelektualno.com
