Piše: Amir Nesimović
Danas se navršava 11 godina od preseljenja na ahiret h. Hafiza Halid ef. Hadžimulića, sarajevskog imama i hatiba, hafiza i muhaffiza, muallima i mesnevihana, bibliotekara Gazijine biblioteke i prevodioca klasičnih djela orijentalno-islamske književnosti.
Rođen je u Sarajevu 16. oktobra 1915. godine u uglednoj alimskoj porodici, babo i amidže su mu bili poznati i priznati muallimi i hafizi. Svi bliži članovi poorodice bili su hafizi: Dva brata, sestra, majka, otac, dedo i bratova supruga. Ministar u vladi Kraljevine Jugoslavije i član Jugoslovenske muslimanske organizacije Džafer Kulenović, bio je dedo hafiza Hadžimulića sa majčine strane.
Svoje školovanje započeo je u Sarajevu a nakon završene šerijatske gimnazije upisuje i uspješno dovodi do kraja školovanje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ( odsjeci romanistika i orijentalistika ) . Bio je poliglota, odlično je poznavao: arapski, francuski, perzijski, engleski, ruski latinski i njemački jezik. Radni vijek proveo je u Sarajevu, obzirom na to kakav je bio poliglota, zaključuje se da Sarajevo može biti ponosno što je Hafiz Halid bio njegov stanovnik i duhovno srce. Za života je imao ponude da njegov mezar bude u Konyi ( Turska ) što je hafiz odbio i tako obezbjedio i da mu kabur bude u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Ostat će poznat i događaj od 28. marta 1945. godine kada je Maks Luburić na Marindvoru u Sarajevu likvidirao sve one za koje je smatrao da imaju veze sa partizanima, a među optuženim bio je i hafiz Hadžimulić. Bio je jedan od dvojice koji su uspjeli pobjeći.
Dan žalosti: Majkina dženaza (20. oktobra 1945.)
Kad umrem, pitat će se ljudi: – Ko je bio Halid Hadžimulić?
Neka pitaju, ko mi je mati!
Evo im odgovora na to pitanje:
Pričao mi Varatan: – Došli mi pred vrata. Mati opremljena. Nosimo je iz Curka. Nismo još pošli niz Pehlivanušu.
A on, hafiz Smail, nosi dženazu, pa đah s jedne, đah s druge strane.
– Što to ti, hadži Hafize, ne popuštaš?, upitah ga. A on mi odgovara: – Eh da znaš! Nikad ti neće pasti šaka, da ovakvu dženazu poneseš! Svi su joj hafizi, i s jedne i s druge strane: hafiska šći, hafiska sestra, hafiska mati, i hodžinska žena!
– Eto, pamti: hoće li ti ikad više, pasti šaka, ovakvu ženu ponijeti?! ——— Hafiska šći: otac joj hafiz
Hafiska sestra: dva brata joj hafizi,
Hafiska nevjesta: djever joj hafiz,
Hafiska mati: dva sina hafizi, hodžinska žena: čovjek joj muallim!
Dodatak: A njen sin, hafiz Halid, izveo dvanaest hafiza /1981. – 1991./
Zapisano po sjećanju Halida Varatana 15. 8. 1991. god.
Preselio je u stilu svog dunjalučkog življenja, tiho, kao da je pazio da ne uznemiri nekoga. Međutim, uznemirio je srca i duše svakog ko ga je poznavao. Vijest o preseljenju nije prošla nečujno i sporedno, svima je bilo jasno kakav je velikan otišao i da će Miljacka još dugo teći dok sarajevskim mahalama ne prošeta neko sličan hafizu. Mjesto preseljenja hafizovog bilo je mjesto gdje je napisao najviše djela, preveo najviše knjiga i napisao najviše hutbi, na njegovom skromnom čardaku za peštahtom. Odnos ljudi prema njemu tokom života, a dženaza nakon preseljenja, možda su i najbolji dokazi koliko je bio voljen i cijenjen.
Intelektualno.com
