Književnost Bošnjaka iscrpan je i opširan fenomen koji se može posmatrati iz različitih uglova književnih, umjetničkih, historijskih i etnoloških istraživanja. Kao i druge nacionalne književnosti, bošnjačka književnost se u svom razvojnom putu pojavljivala u dva ogranka, u usmenoj i pisanoj formi. Usmena književnost Bošnjaka nastajala je prvenstveno u agrafijskoj društvenoj sredini, ali je bila i dominantan oblik književnog stvaranja u prvoj fazi grafizma. Sakupljanje i objavljivanje različitih oblika usmene književnosti u Bosni i Hercegovini u značajnijem obimu vezano je za XIX stoljeće. Jedan od najprepoznatljivijih oblika bošnjačke usmene tradicije je lirska ljubavna pjesma – sevdalinka. Sevdalinka je, kao i mnoge druge usmene forme, individualna tvorevina koja se prenosila s koljena na koljeno i pri svakoj novoj interpretaciji dobijala nove obrise i dimenzije. Stoga, umjetnička vrijednost sevdalinke nije u tolikoj mjeri ovisila o mašti i kreaciji stvaraoca, koliko je ovisila o sposobnosti i umijeću onoga koji je interpretira. Danas, stotinama godina nakon svog nastajanja, sevdalinka priziva slike, mirise, ambijent, emociju i senzualnost prošlog, donekle zaboravljenog svijeta, pomno čuvajći estetske i moralne vrijednosti Bošnjaka.
Začeci ljubavne pjesme – sevdalinke
Sam izraz “sevdalinka” potječe od riječi “sewda”, što na arapskom jeziku pojam blizak pojmu ljubav, želji za ljubavlju i ekstaze strasti. U bosanski jezik ova riječ dolazi preko Osmanlija koji su ovu riječ preuzeli od Arapa. Na našim prostotima ovoj riječi je dodan finalni glas h.
Sevdalinka je bošnjačka gradska pjesama koja nastaje pedestak godina nakon dolaska Osmanlija na naše prostore. Dugo se smatralo da su prve sevdalinke nastale u drugoj polovini XVI stoljeća, ali se geneza sevdalinke može početi pratiti dosta ranije. Naime, prvom sevdalinkom smatra se lirska ljubavna pjesma čiji su akteri bili Bošnjak Adil i lijepa Splićanka Mara. Hrvatski pjesnik Luka Botić navodi da je Adil za svoju dragu Maru načinio pjesmu koja po svemu upućuje na sevdalinku.
Ona predstavlja pjesmu sa naglašenim emotivnim nabojem. Što se tiče same forme sevdalinke, ova lirska pjesma nastaje u rasponu od pet do petnaest stihova. Sama dužina sevdalinke na neki način opravdava jačinu emocija koje sevdalinka sadrži – u par stihova sadržana je ljubav, čežnja i bol. Elementi poput jezika, lirske strukture, metrike, tipa osjećajnosti, simbolike, imaginacije, hiperbole, u formi sevdalinke veoma su dobro ukomponirani i čine neodvojivu cjelinu.
Pjesma o ljubavnoj čežnji
Termin sevdalinka relativno je kasno ušao u književnu nauku, te se u njoj prvi put upotrebljava 1890. godine. Do tada se upotrebljavao termin turčija. Samo ime sevdalinka nastaje od arapske riječi es-sevda, što znači crna žuđ. Shodno tome, tematika sevdalinke u vezi je sa strasnom i bolnom, sjetnom i slatkom ljubavnom čežnjom. Sevdalinka je odraz najdubljih osjećanja, pa su za sevdalinku tipične borbe na emocionalnom planu.
Za razliku od epskih pjesama, koje su sastavni dio naše usmene tradicije i koje plijene pažnju junaštvom istaknutih pojedinaca (Tala Ličanina, Alije Đerzeleza, Muje i Halila Hrnjice), sevdalinka svoj značaj ostvaruje na planu ljepote i umjetničke vrijednosti.
Jedno od najznačajnijih obilježja sevdalinke je hiperbolizacija. Tvorci sevdalinke neizostavno pretjeruju kada je u pitanju djevojčina ljepota ili muškarčevo junaštvo.
Atmosfera prave sevdalinke je akšam, sumrak i noć, što opravdava melanholični elemenat kojim odiše interpretacija ove lirske pjesme. S obzirom da je nastala u gradskoj sredini, lokalna obilježja su elementi kojima se odlikuju mnoge sevdalinke, pa se tako nerijetko navode lokacije – gradovi i čaršije ili istaknuti pojedinci i porodice.
Vjerni čuvar duha bošnjačke čaršije
Pjevajući o istaknutom pojednicu, zanosnoj djevojci ili hrabrom mladiću, pri tom ih stavljajući u atmosferu bosanske čaršije, veoma dosljedno se prenosi slika tadašnjeg bošnjačkog društva, strogo uređenog patrijarhalnim normama. Mnoge sevdalinke sadržale su konkretna lokalna obilježja, ali su ta obilježja vremenom slabila, pa su pjesme mijenjale junake i sredinu, te se prilagođavale novoj atmosferi u kojoj su pjevane. Sevdalinke su pjevale o Tašlihanu, o Morića hanu, o Vratniku, o Jekovcu, o Mostaru, o kuli Gavran-kapetana, o Banja Luci. Svaka sevdalinka je odisala duhom bošnjačke čaršije. Motivi poput kaldrme, nanula, ibrika, česama, džanfezli dimije i dr. bili su zastupljeni u većini sevdalinki, bez obriza na to u kojem dijelu Bosne je nastajala.
Nerijedak je slučaj da je sevdalinka prilikom svoje interpretacije prelazila iz muslimanskog u kršćanski ambijent, gubeći pri tom određene motive iz islamskog svijeta. S obzirom da je u većini slučajeva nastajala u muslimanskim sredinama, sevdalinka je u sebe sažela stil življenja Bošnjaka, elemente islama i orijentalne kulture, što je uveliko utjecalo na leksiku u ovim lirskim pjesmama. Naime, sevdalinke obiluju arhaizmima i orijentalnom leksikom, pa je stoga veoma privlačna za jezička istraživanja i analize.
Svaka sevdalinka nužno sadrži melodiju koja je prati. U muzičkoj strukturi sevdalinke primijetni su orijentalno-azijski elementi. Interpretaciju sevdalinke nerijetko su pratili žičani instrumenti. Sevdalinke su se pjevale uz tamburicu, saz, šargiju, gusle. Dolaskom Austro-Ugarske na naše prostore uvodi se novina, pa se sevdalinka počinje izvoditi uz harmoniku. Kao i svaka druga pjesma, i sevdalinka istinski jedino živi u momentu svoje interpretacije, zbog toga je način njene izvedbe ključan momenat njene umjetničke vrijednosti.
Nastala stotinama godina unazad, sevdalinka danas predstavlja najvažniji i najreprezentativniji proizvod kulturne baštine Bošnjaka, pa je kao takva pogodna za etnološke, kulturološke, jezičke, muzičke, te književnokritičke analize.
Za Intelektualno.com piše: Azra Crnčalo-Lisica
