Piše: Admir Lisica
Ruska agresija na Ukrajinu koja je započela u zoru 24. februra 2022. godine izazvala je veliku pometnju u globalnim tokovima koji su do tada bili prisutni na međunarodnoj sceni. Ruski napada na Ukrajinu uslijedio je nakon višemjesečnih tenzija na relaciji Ukrajina-Rusija, te su sukobi bili očekivani, posebno ako uzmemo u obzir da su ruski separatisti uz pomoć Rusije tokom 2014. godine izvršili napad u dijelovima Ukrajine, a epilog sukoba iz 2014. godine jeste anektiranje izuzetno važnog Krima od strane Rusije. U periodu neposredno prije agresije Rusije na Ukrajinu, koju ruski zvaničnici nazivaju „specijalna operacija“, moglo se primijetiti da evropske zemlje i Sjedinjene Američke Države pripremaju odgovor Rusiji ukoliko se odvaži na napad. Kako se i pretpostavljalo, pomenute države nisu se direktno uplele u rusko-ukrajinski sukob, ali je njihova materijalno-finansijska pomoć ukrajinskom narodu predvođenom njihovih predsjednikom Vlodimirom Zelenskom izuzetno značajna u kontekstu odbrane Ukrajine.
Uzmemo li u obzir agresiju na Bosnu i Hercegovinu koja je izvršena od srpsko-crnogorskih vojnih i paravojnih formacija, vidljivo je drastično odstupanje u pomoći, ali i cjelokupnom shvatanju ratnih događaja od strane svjetske javnosti. Naime, legitimnoj vladi Republike Bosne i Hercegovine koju je predvodio predsjednik Alija Izetbegović, nametnut je embargo, koji je znatno otežao odbranu Bosne i Hercegovine, u kojoj je u konačnici tzv. „Vojska Republike Srpske“ počinila genocid nad Bošnjacima. S druge strane, Ukrajina ima ogromnu pomoć u svim segmentima, koji su i razlog što se Ukrajina itekako uspješno odupire ruskim napadima više od šest mjeseci. Ovo je značajno istaknuti jer su određeni krugovi Ukrajini davali svega nekoliko dana da će izdržati, čemu su u prilog išli napadi na glavni grad Ukrajine Kijev. Ipak, ukrajinska vojska je uspostavila linije odbrane, te je u velikoj mjeri promijenila planove Vladimira Putina i njegovih saradnika, čija se ofanziva koncentrirala na regije Luganjsk, Donbas, te gradove u neposrednoj blizini Krima. Rusija raspolaže sa znatno većim ratnim resursima, a ako tome dodamo i ljudstvo, jasno je da su Rusi od početka agresije u velikoj prednosti nad Ukrajincima. Na terenu, do sada, ova prednost nije u većoj mjeri došla do izražaja, o čemu govore gubici Rusije u ljudstvu koji se broje prema ukrajinskim izvorima u desetinama hiljada. Dok se u Ukrajini odvijaju borbe, značajno je napraviti paralelu sa agresijom u Bosni i Hercegovini koja je bila okružena sa svih strana, što s Ukrajinom, na sreću nije slučaj. Odlazak ukrajinskih izbjeglica iz ratom zahvaćenih područja znatno je lakši u odnosu na bošnjačke izbjeglice, a jasno da i u odnosu prema izbjeglicama ima dosta različitosti.
Ako uzmemo za primjer odnos prema muslimanskim izbjeglicama koje u prethodnih nekoliko godina izbjegličkim rutama stižu iz ratom zahvaćenih područja, vidljiva ogromna razlika. Za muslimanske izbjeglice mnogi granični prelazi bili su zatvoreni, neki poput onih u Mađarskoj bili su ograđeni žicom, dok su Ukrajincima svi putevi otvoreni. Primjetno je da se Ukrajincima omogućava lakši pristup socijalnoj zaštiti, kao i zaposlenju, što nije bio slučaj tokom nekih nedavnih migracionih valova. Uprkos tome što su Ukrajincima otvorena sva vrata, a čemu doprinosi i njihova izuzetno dobro organizirana dijaspora, pritisak na Evropu je sve veći, jer su otvorenom podrškom Ukrajini zakomplicirali odnose sa Rusijom. Vidljivo je to prije svega u „ratu s energentima“, ali i izvozu žitarica, čiji je zastoj najviše naštetio siromašnim afričkim državama. Cijene energenata i osnovnih životnih namirnica dostižu maksimum što je realna opasnost za produbljivanje ekonomske krize, ranije izazvane širenjem virusa korona. Posljedice šestomjesečne agresije Rusije nad Ukrajinom osjetne su širom svijeta, a njena refleksija vidljiva je i na području Zapadnog Balkana. Nedavna opaska višedecenijskog bjeloruskog suverena Aleksandra Lukašenka, otvorenog saveznika Rusije tokom agresije, u kojoj „disciplinira“ Srbiju i njene zvaničnike, spočitavajući im „sjedenje na više stolica“, jasna govori o tome da niko neće biti izuzet iz aktuelnog sukoba. Sve veći pritisak ambasade Rusije u Bosni i Hercegovini usmjerenim prema državnim institucijama, s posebnim fokusom na Bošnjake, dokaz su da Rusi ne žele odustati od Zapadnog Balkana.
Dugogodišnja neosvojiva tvrđava ruskog utjecaja na Zapadnom Balkanu, u kojoj Rusi nisu uspjeli ostvariti bilo kakav značajniji interes jeste Albanija. Da Rusija ne odustaje od pokušaja infiltriranja unutar albanskih struktura govori i nedavni teški incidenta kada je nukoliko ruskih špijuna pokušalo ući u albansku fabriku oružaja, a takom incidenta špijuni su povrijedili albanske vojnike. Ovaj incident je jasan pokazatelj koliko je Rusiji bitan svaki dio Zapadnog Balkana. Crna Gora je neposredno prije ulaska u NATO bila meta ruskih obavještajnih struktura, koje su uz pomoć srpske strane pokušali izvesti državni udar. Posljedice šestomjesečne ruske agresije za Evropu su ogromne, a sankcije koje su Sjedinjene Američke Države i evropske zemlje uveli Rusiji kao kaznenu mjeru za agresiju, nisu dale željene rezultate. Prema velikom broju analitičara rat u Ukrajini se ne bliži svom kraju. Epilog okončanja ratnog sukoba, priželjkuju podjednako svi, iako o tome u javnosti ne govore dovoljno glasno. Ukrajina, koja je već doživjela značajne gubitke u ekonomskom, teritorijalnom, te ljudskom segmentu, priželjkuje okonačanje rata jer uprkos velikoj podršci Zapada, činjenica je da ruska agresija iz dana u dan sve više crpi Ukrajinu i njene građane. Rusija, koja je već u više navrata mijenjala svoje ratne ciljeve, ili kako to Vladimir Putin i saradnici navode „ciljeve specijalne operacije“, svjesni su da od pada Kyieva neće biti ništa. Rusi nisu očekivali ovako snažan odgovor Ukrajine i saveznika, a ogromni ljudskih gubici predstavljaju veliki problem ruskim snagama.
Također, u javnosti se sve više manifestuje nezadovoljstvo određenog broja ruskih građana, svjesnih da ih rat u Ukrajini dodatno opterećuje na ekonomskom planu. Rusija se nije nadala dugom ratu, te je svaki novi dan za Rusiju, dodatno opterećenje. U konačnici, Zapad također priželjkuje kraj ruske agresije, jer energetska kriza dolazi sve više do izražaja, o čemu se posebno govori u Njemačkoj, koja najaljuje višegodišnje hladne i teške zime. Migrantska kriza, o kojoj se, istini za volju u kontekstu Ukrajine ne govori previše, finansijski će opteretiti Evropsku uniju na dugoročnom planu, a različite industrijske grane koje bilježe gubitke uslijed stanja u Ukrajini, također se nadaju kraju rata. Ipak, jasnih naznaka o tome kada će se okončati ruska agresija još uvijek nema, te nas prema svemu sudeći očekuju mjeseci neizvijesnosti u Evropi.
