Sead Šemsović profesor je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu – Odsjek za književnost naroda Bosne i Hercegovine. Područja zanimanja profesora Šemsovića su: usmena književnost, odnosi usmenog i pismenog, te kulturna historija Bošnjaka. Glavni je i odgovorni urednik Godišnjaka Bošnjačke zajednice kulture Preporod u Sarajevu, kao i Bošnjačke riječi, časopisa za nauku, kulturu i književnost sandžačkih Bošnjaka, koji izdaje Centar za bošnjačke studije (CBS). S profesorom Šemsovićem smo razgovarali o vezi književnosti i nacionalnog identiteta, te o značaju promocije bosanskog jezika van našeg govornog područja.
Razgovarao: Faris Marukić
Intelektualno: Do koje mjere je književnost identitetska okosnica jednog naroda, prvenstveno Bošnjaka, ali i svakog drugog naroda?
Šemsović: Književnost je jezička umjetnina, a jezik je kuća bitka, kako na univerzalnoj tako i na ravni konkretne kulture. Tako će jezik jednog naroda najbolje oslikavati „bitak“ tog naroda – njegove posebnosti, a književnost kao umjetnina nastala u jeziku – najbolje će čuvati duh određenoga jezika i na taj način oslikavati mijene i konstante jednog identiteta. Ukoliko pogledate ostrašćena osporavanja nacionalnom određenju nekoga pisca, više nego nekoga naučnika ili slikara, glumca i slično, vidjet ćete da su književnost i jezik temelj identiteta ili kičma, a da sve ostalo dođe tek potom. Politike, stranke i političari se smjenjuju, a književna djela, čak i ona osrednja, imaju duži vijek trajanja i ostvaruju snažniji utjecaj na ukupni razvoj naroda i nacije.
Intelektualno: Koliko se u izučavanju esencije duha nacije, stvarne ili percipirane, koristimo pisanom, ali i usmenom tradicijom?
Šemsović: Usmenost je starija od pisanosti, i na univerzalnoj i na pojedinačnoj razini, tako da će osnovna znanja o identitetu biti na temelju usmeno prenošene građe. Neki narodi u tome pretjeraju pa im znanje o sebi bude bliže mitu nego realnoj slici. S druge strane, historijski dokument A-kategorije mora biti pisani tekst izvornog sadržaja: povelje, ugovori, darovnice, sporazumi, prepiska vladara, hronike, putopisi i slično. Nakon što utvrdimo činjenice slijedi interpretacija, koja ne može biti apsolutno objektivna, jer ne možemo govoriti izvan sebe, već iz sebe, te će samim tim biti obojena željama, stavovima i idejama interpretatora.
Na čemu se temelji identitet Bosne i njezina prepoznatljivost u okruženju? Isključivo na usmenom i pisanom književnom i kulturnom nasljeđu: sevdalinka, balada, epska pjesma, usmena historijska predaja; stećak, ktitorski natpis, povelja, darovnica, krajišnička pisma; alhamijado poezija, sufijska poezija na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, tekijska ilahija. Svaki stanovnik Bosne, bez obzira na njegovu etničku pripadnost, baštini dijelove ili cjelinu identiteta Bosne i to ga čini drugačijim od stanovnika bilo koje druge zemlje.
Intelektualno: Postoji li kod Bošnjaka jedan corpus esencijalnih djela koja svjedoče o identitetu?
Šemsović: Što su razdoblja starija to su djela iz tog razdoblja dublje ukorijenjena u identitet tog naroda. U bošnjačkom identitetu tu je najprije usmena književnost, potom Bosansko srednjovjekovlje (X – 1463) pa Osmanski period (1463-1878). Ovi korpusi čine temelj, na koji dolaze nadogradnje: Austrougrasko razdoblje (1878-1918), Međuratni period (1918-1945), Doba nakon Drugog svjetskog rata (1945-1990) i Doba nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu (1991 – ). Iz temeljnih korpusa crpima senzibilitet: sevdalinskog, baladesknog, epskog, starobosanskog, orijentalno-islamskog i na to nadograđujemo zločin Omer-paše Latasa prema bošnjačkoj inteligenciji, traumu dolaska Austro-Ugarske monarhije, formiranje prve Jugoslavije, rezolucije u NDH i saradnja sa NDH, agrarne reforme, begove bezzemljaše, komunističke zločine prema Mladim muslimanima, ponovno uništavanje bošnjačke inteligencije ubistvima, zatvaranjem, zabranom javnog djelovanja.
Tako da su temeljna sva ona djela koja o ovome svjedoče ili ovo analiziraju: brojni zbornici usmene književnosti; natpisi na kamenim pločama i stećcima, administrativno-pravni dokumenti, crkvena i apokrifna književnost, brojna djela bošnjačke uleme svjetskog glasa u osmanskom razdoblju, ponajviše 17. stoljeća; oko 400 pjesnika na orijentalnim jezicima, Hevaijin rječnik Potur Šahidija iz 1631. godine, Bašeskijin Ljetopis o životu u Sarajevu u drugoj polovini 18. vijeka, Bašagićeva Trofanda, Misli i čuvstva, disertacija, Mulabdićevo Zeleno busenje, Ćatićeva poezija, Nafijine Teme; Humin Grozdanin kikot, Kikićeva Provincija, Muradbegovićeve drame, Mešin Derviš i Tvrđava, Makov Spavač i Stari bosanski tekstovi, Sušićeve Pobune i Uhode, Nedžadov Ugursuz, Karabeg i Vječnik, Ćamilovi Bihorci i Konak, Skenderova Ponornica, soneti i poeme, Horozovićeve Talhe i Imotski kadija, Isakovićevo Biserje i zbornik Hasanaginica pa drame, eseji i putopisi, Sidranova Sarajevska zbirka, Karahasanov Diwan… Sam kanon bošnjačke književnosti znatno je obimniji od ovoga popisa, ali se unutar kanona jasno razaznaju stubovi na kojima i sam kanon stoji. To su djela koja svjedoče o turbulentnom zrijenju bošnjačkog identiteta. Svjedoče o mijenama i konstantama, pobjedama i traumama svih onih događaja kojima Bošnjaci svjedoče u hiljadugodišnjem pamćenju.
Pored književnih djela posjedujemo i ona izvanknjiževna djela koja čine stubove znanja o vlastitom identitetu. Bez ikakve sumnje na najvišoj razini ove vrste literature nalazi se knjiga Od tradicije do identiteta Muhameda Hadžijahića iz 1974. godine i ne postoji druga knjiga toga rangu. Tek potom dolazi Hadžijahićeva knjiga Povijest Bosne u 9. i 10. stoljeću, Porijeklo bosanskih Muslimana i njegov koatorski rad s Atifom Purivatrom ABC Muslimana te Rizvićeva Bosna, Bošnjaci, jezik i pismo;odmah zatim dolazi prva i do sada jedina knjiga s tim naslovom Historija Bošnjaka Mustafe Imamovića, Muvekitova Hronika, Hangijeva knjiga Život i običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini, Bašagićeva Kratka uputa, Izetbegovićev Islam između Istoka i Zapada i Isakovićeva Antologija zla. I ovaj je popis znatno obimniji kada krenemo pratiti silnice različitih sastavnica identiteta: historija književnosti, historija vizualnih umjetnosti, historija filozofije, historija političke misli, pa do historijskog razvoja historiografije. Sva silina znanja koje su naši vrijedni prethodnici otkrili o sebi obavezuje nas i sve buduće generacije na čitanje i izučavanje ovoga znanja.
Tu su naravno i važne edicije koje su imale i imaju zadatak da postave nove i nadograde prijašnje temelje identitetskoga znanja: Kulturno nasljeđe, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Antologije bošnjačke književnosti, Edicija „Bošnjaci“, Dobri Bošnjani, Dobra perla Bosnae i tako dalje.
Intelektualno: Koliko je važno bosanski jezik učiniti dostupnim za izučavanje u poznatim evropskim i svjetskim slavističkim centrima?
Šemsović: Sve zajednice koje cijene vlastitu posebnost bave se izučavanjem te posebnosti, što ih ni na koji način neće učiniti manje kosmopolitskim. Nakon što istraže sve pojedinosti vlastite posebnosti, zatim te posebnosti usporede s drugim posebnostima, započinju s prezentiranjem svojih uradaka publici izvan granica svoje zemlje. Kao što zvanična i nezvanična politika jedne zemlje ima diplomatske predstavnike u vidu ambasada i konzulata, koji štite interese zemlje iz koje dolaze, tako i instituti jezika i književnosti u inostranstvu u okviru slavističkih centara obavljaju iste poslove u oblasti nauke o jeziku, književnosti i kulturologije. Do sada smo vidjeli da atašei za kulturu pri bosanskohercegovačkim ambasadama u svijetu ne obavljaju ove poslove, da li se više zanimaju promocijama i gala večerama te ne stižu uspostavljati relacije na drugim nivoima saradnje, trenutno ne bih umio odgonetnuti. Ovakve poduhvate uz saradnju s ambasadama trebaju provesti instituti i fakulteti koji se bave oblastima jezika i književnosti, pri čemu je od izuzetne važnosti spremnost matičnih institucija da finansira ili sufinansira ovakvu saradnju. Duh humanitarne pomoći još uvijek lebdi nad našim životima, a na tim se osnovama ne može izgrađivati ni nauka ni kultura. U njih se moraju uložiti raspoloživi resursi jedne zajednice, koji nisu nimalo beznačajni, ali se rastaču na različite strane od kojih zajednica nema nikakve koristi. Moramo polahko učiti da je zajednica ispred pojedinca.
