Čitajući riječi Alije Izetbegovića koje je pisao prije više od trideset godina, sasvim ćemo sigurno pomisliti da je riječ o idejama koje zagovara naš savremenik. Mišljenja i analize u kojima govori o društvenim zbivanjima aktuelna su u manjoj ili većoj mjeri i danas. Posebno je to vidljivo u njegovom djelu Moj bijeg u slobodu, koje je pisao tokom boravka u zatvoru nakon što je osuđen u poznatom politički montiranom Sarajevskom procesu vođenom 1983. godine. Za dobro razumijevanje društvenih kretanja zaslužna je ćud Alije Izetbegovića koja ga je stalno tjerala da istražuje i iznova tumači naučeno. “Moj um stalno se koleba i pita, ali moje srce je uvijek bilo i ostalo na strani vjere. Moji trenuci sreće su bili oni u kojima su se moj um i moje srce slagali.” Upravo iz ovog razmišljanja možemo uvidjeti tu stranu Alije Izetbegovića sklonu istraživanju i učenju.
VJERA U PRAVDU
Iako je, kako i sam kaže, u ranoj mladosti bio znatiželjan i nesiguran kada je riječ o njegovom vjerskom opredjeljenju, ubrzo je shvatio da se putokazi za srednji put življenja nalaze u Božijoj objavi, što se vidi iz njegovih razmišljanja pretočenih u djelo Islam između Istoka i Zapada: “Ali Kur’an je život, a ne literatura, pa teškoća iščezava čim na njega počnemo gledati ne kao na način mišljenja nego kao na način življenja. Jedini autentični komentar Kur’ana može biti život, i kao što znamo, to je bio Muhammedov život.” Pedagoško-psihološki pristup svakoj situaciji vidljiv je kroz njegovo pisanje i življenje. Srednji put u vjeri i politici nije bilo lahko postići u iskušenjima koja su obilježila veći dio života Alije Izetbegovića, prvog predsjednika samostalne Bosne i Hercegovine. Međutim, i u teškim situacijama mogao se pohvaliti disciplinom i izuzetnim “saburom”.
Važnost odgoja i obrazovanja za pojedinca i kolektiv često je isticao smatrajući da ove dvije stavke čine pojedinca boljim i korisnijim po širu zajednicu: “Obrazovanje samo po sebi ne odgaja ljude. Ono ih ne čini slobodnijim, boljim, humanijim, ono ih čini sposobnijim, efikasnijim, društveno korisnijim.” Analizirajući pisanje Alije Izetbegovića, možemo spoznati njegovu težnju za pravdom koju kao veliku inspiraciju i ideju promovira kroz svoje djelovanje. Posebno je zanimljivo to da Izetbegović govori o pravdi i vjeruje u nju u trenucima kada mu je nanesena velika životna nepravda. Knjigu Moj bijeg u slobodu, u kojoj na mnogim mjestima govori o pravdi kao ključu funkcioniranja društva, pisao je tokom zatvorskih dana. “Ali jedini način da pravda istinski pobijedi je praštanje. Zato Kur’an naređuje pravdu, a preporučuje praštanje.”
Definitivno djeluje fascinantno da neko ko je nepravedno osuđen u montiranom političkom procesu vjeruje u pravdu i ne gubi nadu u njeno konačno dostignuće. Borba za pravdu karakterizirala ga je i u onim najtežim trenucima agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada nije želio imati veće povlastice od vojnika Armije RBiH. Taj put inspiriran borbom za pravdu nastavio je Alija Izetbegović i nakon rata, kada sebi nije određivao visoke naknade kako bi bio primjer onima koji dolaze. Bilo da je riječ o djelima koje je Izetbegović pisao u ranoj mladosti ili u zreloj dobi, kada, inspiriran svjetski poznatim književnim imenima, oblikuje svoje mišljenje, teme kojima se bavio još su aktuelne.
VELIKO ISKUSTVO I MARLJIV RAD
Iz Izetbegovćevih djela vidljivo je da nastupa kao kritičar utopijskog uređenja koje je vladalo u bivšoj Jugoslaviji, ali i evropskog pretjerivanja u provođenju kolektivnih reformi. Za njega idealan model evropske zemlje predstavlja Engleska, čiji način funkcioniranja vidi kao “evropski srednji put”. Moj bijeg u slobodu, Islam između Istoka i Zapada, Islamska deklaracija,mnogobrojni razgovori i javni istupi, ali i ostala njegova djela, osim što se bave analiziranjem vremena u kojem je živio, daju i jasno definirane smjernice, posebno mlađim naraštajima koji se nalaze pred životnim iskušenjima: “Kad sve proživiš i izdržiš, kad se nakon stotinu pokleknuća ponovo podigneš, kad se odrekneš lažne nade i utjehe i stisneš zube da bi otvoreno pogledao istini u oči, tada shvatiš da je sav smisao života u borbi protiv zla.”
Skoro svako njegovo razmišljanje i smjernice aktuelne su i danas, stoga nam može biti jasnije zbog čega je Alija Izetbegović poznat i priznat kao veliki mudrac u islamskim zemljama, posebno u Republici Turskoj, koja, čini se, bolje shvata značaj ovog intelektualca nego narod u njegovoj domovini.
Posvećivao je Izetbegović veliku pažnju i ulozi žene, posebno bosanske, koja je i u najtežim trenucima po opstanak naše domovine bila bedem odbrane. Posebno je ostao upamćen njegov govor u Teheranu, na samitu Organizacije islamske konferencije 1997. godine, kada javno kritizira islamske lidere koji su glavni krivci za visoku stopu nepismenosti među ženama:
“Mislim da prilično dobro poznajem oba ova kraja svijeta. Na mom putovanju saznao sam i neke nove činjenice, dobre i loše. Saznao sam ohrabrujuću činjenicu o pet miliona učenika i studenata u Saudijskoj Arabiji, ali i žalosnu o 68,5% nepismenih u jednoj drugoj muslimanskoj zemlji. Druga dobra vijest koju sam upravo čuo je 20 miliona ljudi koji pohađaju neku od škola u Iranu, a loša da je nepismenost među ženama skoro u svim muslimanskim zemljama nedopustivo visoka. Žene čine polovinu ljudskog roda. Neobrazovana žena ne može podići i odgojiti generaciju koja će voditi naše narode u 21. stoljeće. Oprostite mi što ću biti vrlo otvoren. Lijepe laži ne pomažu, a gorke istine mogu biti ljekovite.”
Racionalni stavovi kada je riječ o ovako bitnim pitanjima sasvim sigurno su bila plod njegovog velikog iskustva i marljivog rada koji je bio primjetan još tokom njegovih studentskih dana, kada mu ni promjena fakulteta nije predstavljala teret, već dodatni izazov koji mu je pomogao u afirmiranju. Svoja razmišljanja o ovom prolaznom svijetu na kojem smo svi gosti najbolje opisuje u kratkoj pjesmi pod nazivom Poruka sebi: Ostani uspravan / Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda? / Kojim god putem da kreneš / Na kraju čeka smrt. I sve se završava propašću / I ti ćeš umrijeti / I ovaj svijet će umrijeti / Zato ostani uspravan!
Izetbegovićeva svjesnost prolaznosti ovog svijeta vidljiva je i u trenucima kada je tokom izdržavanja dugogodišnje zatvorske kazne odbio staviti potpis na papir koji bi mu omogućio brži izlazak na slobodu. Izabrao je teži put, a to je istina i borba za ideale. Razmišljanja Alije Izetbegovića (8. august 1925. – 19. oktobar 2003) nisu vremenski ograničena, što je još jedan razlog zbog čega spada među istaknute islamske mislioce 20. stoljeća. Kako bude vrijeme odmicalo, bit će još jasnije kakvog smo intelektualca imali u našoj “avliji”. Vjerovatno će tada biti normalno da se njegove misli i djela izučavaju u našim školama na časovima filozofije i historije, što danas nažalost nije praksa.
Piše: Admir Lisica
Stav
