Prije dvadeset osam godina, tačnije 26. marta 1991. godine, održan je tajni sastanak lidera velikosrpske i velikohrvatske politike Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Naime, nakon što se Milošević nije uspio nametnuti kao gospodar čitave Jugoslavije, odlučio se za drugačiju taktiku. S tim u vezi, obavio je tajni sastanak sa Tuđmanom u Karađorđevu 26. marta, a kasnije i u Tikvešu 15. aprila 1991. godine. Tema ovih sastanaka bila je podjela Bosne i Hercegovine.
Svjedočenje Stjepana Mesića
O ovim događajima se kasnije saznaje nešto više. Stjepan Mesić je svjedočio pred haškim Tribunalom za ratne zločine u Jugoslaviji. Radilo se o svjedočenju u slučaju „Blaškić“, te je tom prilikom izjavio da je Tuđman po povratku iz Karađorđeva rekao da JNA neće napasti Hrvatsku, ali da Bosna može postići granice Banovine Hrvatske iz 1939. godine. Tuđman je izjavio da je Milošević načinio velikodušan gest prema Hrvatskoj, jer može uzeti Cazin, Veliku Kladušu, Bihać jer je to bila „Turska Hrvatska“ i da Srbima nije potrebna.
Drugi detalji sa sastanka u Karađorđevu
Marković je također svjedočio na sudu u Hagu. On prenosi kako je Tuđman govorio kako su Bošnjaci preobraćeni katolici, a Milošević preobraćeni pravoslavci. Tuđman je smatrao da Evropa neće dozvoliti postojanje muslimanske države u njenom srcu, dok je Milošević tvrdio da je Bosna i Hercegovina Titova umjetna tvorevina, te da nema šanse da preživi u Jugoslaviji. Također, Slobodan Milošević je smatrao da neće biti problem podijeliti Bosnu i Hercegovinu, jer Srbi i Hrvati čine većinu i da će Bošnjacima, tada muslimanima ostaviti enklavu.
Svjedočanstvo Dušana Bilandžića
O sastanku u Karađorđevu pisao je Dušan Bilandžić u svojoj knjizi Povijest izbliza. O kaže kako ga je nakon sastanka pozvao Tuđman, te mu saopštio dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine. Od Bilandžića je zatražio da bude član hrvatske delegacije na konkretnim dogovorima o podjeli. Bilandžić tvrdi, u svojoj knjizi, kako nije bio za podjelu Bosne i Hercegovine, te da je poziv prihvatio samo kako bi opstruirao buduće sastanke. Dalje kaže kako je Tuđman smatrao da međunarodna zajednica ima dovoljno snage da prihvati dogovor Srbije i Hrvatske, te da je došao povijesni trenutak da obje zemlje ostvare svoje interese. Jedan od najbližih Tuđmanovih saradnika, Hrvoje Šarinić, potvrdio je 2007. godine navode o sastanku u Karađorđevu.
Ovaj dogovor je poslužio kao urnek za kasnije djelovanje i sastanke. Tako se 12. juna 1991. godine trebao održati sastanak Milošević – Tuđman – Izetbegović u Splitu. Dan ranije sastali su se Milošević, Jović, Karadžić i Ćosić kako bi dogovorili taktiku za sutrašnji sastanak. Milošević je smatrao da su tada mnogi očekivali da će se govoriti o podjeli Bosne i Hercegovine i stvaranju muslimanske mini države.
Pokušaji da se od sastanka u Karađorđevu konstruiše „Mit o Karađorđevu“
Neki danas pokušavaju stvoriti mit o Karađorđevu. Jedan takav je Ivica Ivo Lučić, hrvatski historičar, obavještajac i general. Naime, on u nekoliko svojih radova naglašava tezu da sastanak uopšte nije postojao, te na taj način pokušava osporiti tezu da je Hrvatska željela proširiti svoje teritorije i ostvariti sve hegemonističke namjere na račun Bosne i Hercegovine. Međutim, ako pogledamo biografiju Ivice Lučića uočit ćemo da je vodio Sigurnosno informativnu službu Hrvatskog Vijeća Obrane. U svojim radovima je subjektivan i jasno se razaznaje njegovo političko opredjeljenje, te je to jedini način da prikrije sramotu tadašnjih Hrvatskih političkih lidera. Također, smatramo da smo u ovom radu naveli dovoljan broj dokaza i svjedočanstava koji potvrđuju da je tajni sastanak u Karađorđevu činjenica i da se nikakvi mitovi ne mogu konstruirati na tu temu.
Za Intelektualno.com piše: Alen Borić
