Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo se nalazilo u potpunoj blokadi. Konstantno ispaljivanje granata, ubijanjem iz snajpera, činilo je život građanima sve težim. Humanitarna pomoć je jedino uspijevala doći preko sarajevskog aerodroma. Pomoć koja je stizala od strane UNPFROFOR-a je sedmično iznosila između 1500 do 2000 tona. Međutim, to nije bilo dovoljno za potrebe stanovništva. Jedina mogućnost da se izađe iz opkoljenog grada na slobodnu teritoriju, te se na taj način donese nešto hrane, vode, lijekova, naoružanja, jeste preko aerodromske piste. Preko poletno-sletne staze Aerodroma, Sarajlije su, riskirajući život, nastojali da dođu na drugu stranu, do Butmira i Hrasnice.
Međutim, taj poduhvat je bio veoma opasan. Bočna strana piste se nalazila u rukama srpskih zločinaca. Agresori su snajperima i mitraljezima ubijali građane u pokušaju pretrčavanja piste. Na prostoru aerodromskog kompleksa, više od 800 ljudi je izgubilo život. Sa druge strane, ni vojnici UN-a nisu imali razumijevanja za potrebe opkoljenog Sarajeva, tako da su svakodnevno hvatali građane u nastojanju da pretrče pistu i vraćali ih nazad odakle su i krenuli. Oni koji bi uspjeli prevariti kako srpske vojnike tako i UN-ove, u grad su uspjeli unijeti samo ono što je uspjelo stati u jedan manji ranac na leđima.
Smrtonosno pretrčavanje preko piste je iznosilo 500 metara, koje je podrazumijavalo izbjegavanja srpskih hitaca, „lov“ UN-ovih vojnika, ali i bodljikave žice sa senzorima. Shvatilo se da je ovaj način za preživljavanje nemoguć. Razmišljalo se o novim načinima prelaska preko piste. Ubrzo se javila ideja, potrebno je prokopati tunel ispod piste.
Osnovan je stručni tim koji je imao zadatak da izvrši projektovanje tunela. Prvi problem na koji su naišli jeste nedostatak dokumentacije o Aerodromu. Zato su morali obilaziti trasu oko istog, te prikupiti podatke o tome, gdje bi bilo najlakše početi sa radovima na prokopavanju tunela. Dogovoreno je da radovi na projektu krenu u isto vrijeme iz oba pravca. Jedan je pravac opkoljene Dobrinje iz jedne napuštene kuće, a drugi Butmir, koji je bio slobodna teritorija. Tunel iz pravca Butmira je počinjao iz kuće porodice Kolar. Zadatak je povjeren Prvom korpusu Armije Republike Bosne i Hercegovine. Radovi na izgradnji tunela su započeti 29. januara 1993. godine.
Svakodnevni problemi prilikom kopanja tunela bili su hladnoća, opasnost od neprijatelja, nedostatak građevinskog materijala. Ipak, najveći problem je bio da izgradnja ostane u tajnosti. Radovi su tekli sporo i za mjesec dana prokopano je samo 85 metara tunela. U martu 1993. godine formiran je tim ljudi za rad na tunelu iz pravca Dobrinje. Osnovana je radna brigada sastavljena od pripadnika Prve, Druge, Pete, Sto druge, Sto pete motorizovane brigade i Desete brdske brigade. Radilo se u tri smjene. Dobrinjska brigada je imala zadatak da radnicima osigura smještaj i hranu. U toku radova oba ulaza u tunel bila su pod stalnim granatiranjem. Srpski agresor je, saznavši za kopanje tunela, na sve načine nastojao onemogućiti njegovu izgradnju. Pojačali su granatiranje na ovo područje, a također su od UN-a zatražili da se gradnja obustavi. S tim u vezi, UN je zatražio od Predsjedništva Republike da prestane sa izgradnjom. Za to vrijeme lideri agresorskih jedinica odlučili su da skrenu tok obližnje rijeke, te da na taj način unište prokopani tunel. Ova akcija im nije uspjela.
U isto vrijeme, pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, morali su voditi računa da tunel bude dovoljno duboko pod zemljom kako se ne bi urušio. Geometri i radnici su stalno strepili od mogućnosti ne spajanja dvije strane. Zbog toga su često izbacivali šipke od armature na površinu, kao signale suprotnoj strani.
Uvidjeviši da nisu u mogućnosti srušiti ili prekinuti izgradnju tunela, srpska vojska je započela snažnu ofanzivu na grad. Pod takvim pritiskom, kopanje je krenulo još brže. Tako je, 30. jula 1993. godine, oko 21 sat i 30 minuta došlo do spajanja tunela sa obje strane. Iste večeri oko 600 vojnika je sa punom opremom prošlo kroz tek prokopanu rutu. Ove noći je u grad uneseno prijeko potrebno oružje i municija.
Dužina tunela Dobrinja-Butmir (D-B) iznosila je 785,5 metara. Visina je iznosila između 1,5 i 1,8 metar, a širina oko metar. Radovi na tunelu iz pravca Dobrinje su trajali 100 dana, a iz pravca Butmira 77 dana. Dnevno je u prosjeku iskopavano 3,15 metara. Vremenom su postavljene šine, uz pomoć kojih je ubrzan transport. Nakon prokopavanja tunela, najveći problem su bile podzemne vode, a naročito je bilo teško u vrijeme kiše i topljenja snijega. Tunel se u zvaničnim razgovorima AR BIH i UN vodio pod imenom “Tunel kojeg nema”. Tunel je bio najstrožija tajna Sarajeva.
Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu i uspostavljanja mira, tunel se nije održavao, te je zbog toga počeo i da se obrušava. Vlasnici kuće u Butmiru, porodica Kolar, sami su radili na očuvanju ulaza u tunel. Uspjeli su sačuvati oko 20 metara tunela iz pravca Butmira. Također, sačuvali su i predmete pronađene oko tunela, te su od toga napravili muzejsku postavku. Danas, ovo je spomenik od historijskog značaja za Bosnu i Hercegovinu.
Za Intelektualno.com priredio: Alen Borić
