Pravo ostvareno Kučuk-Kajnardžijskim mirom 1774. godine da u Osmanskom Carstvu ima konzulate Rusija koristi tek nakon završetka Krimskog rata (1853-1856). Na ruskom dvoru je u julu 1856. godine donesena odluka da se ide u otvaranje većeg broja predstavništava, a od konzula u Jedrenu je zatraženo da ispita koje bi lokacije bile najkorisnije. Primarni razlog za ovakvu odluku je bio pokušaj smanjenja katoličkog odnosno austrijskog uticaja na unutrašnje prilike. Traženi su visokoobrazovani konzuli koji dobro poznaju prilike na teretnu te da mogu uticati na lokalno stanovništvo, a sve uz uslov da su pravoslavci.
Inicijativa kršćana iz Hercegovine
Prva inicijativa za otvaranje ruskog konzulata u Bosni i Hercegovini pokrenuta je još 1850. godine kada su kršćani iz Hercegovine posjetili ruskog poslanika Raevskog u Beču, tražeći da se otvore konzulati u Mostaru i Sarajevu. U oktobru 1856. donesena je odluka za otvaranje konzulata u Sarajevu i Skadru sa zadacima da nadgledaju sprovođenje Hatt-i humajun-a; uredbe osmanskog sultana Abdulmedžida kojom su zagarantovane pune civilne slobode svim kršćanima u Carstvu. Za prvog konzula u Bosni je u januaru 1857. godine imenovan Aleksandar Fjodorovič Giljferding. On u Sarajevo ne stiže direktno, nego je prvo posjetio manastire na Fruškoj Gori, pa je preko Beča i Trsta otputovao u Dubrovnik sa namjerom da tamo vrši arhivska istraživanja. Cilj njegovog putovanja je bio da što bolje upozna zemlju u kojoj će obavljati svoju dužnost. Na kraju je 1859. godine kao rezultat svojih putovanja objavio putopis. U Hercegovini je posjetio Trebinje, Ljubinje i Stolac, a u Mostaru je konačio kod muteserifa. Boraveći u Hercegovini opazio je koliki uticaj na vlast imaju Austrijanci, pa će ponukan time tražiti da Rusija otvori predstavništvo u Mostaru. Istakao je kako Rusija uživa veliko poštovanje kod pravoslavaca navodeći primjer kako se se u molitvama redovno spominje “blagopočivši car pravoslavni”.
Giljferding u Sarajevo stiže 4. juna 1857. godine. Nije poznato kakve je tačno imao instrukcije, ali nema sumnje da su one morale da budu uopćene. Ono što je bitno jeste činjenica da je u svojim izvještajima objasnio situaciju u Bosni i Hercegovini, što će jako njegovim nasljednicima biti polazna tačka za sva djelovanja, ne samo prema osmanskim lokalnim vlastima, nego i prema drugim konzulima kao i lokalnom stanovništvu. Giljferding smatra da je saradnja sa muslimanima i katolicima nemoguća, za ove prve piše: „Nema se šta reći o muslimanima koji mrze “Moskova” više od svakog kaura“. Za katolike kaže da “svom dušom pripadaju Austriji”. Smatra da je najveći oslonac ruskog djelovanja pravoslavno stanovništvo te ga na neki način separira u pet kategorija; mitropolit, niži svećenici, trgovci, seljaci i Hercegovci, ističući pri tome da su niže svećenstvo i seljaci najpouzdaniji, za trgovce kaže da su se „prodali Austriji“ a za Hercegovce ima posebne riječi hvale navodeći da se „stanovništvo Hercegovine odlikuje dobrotom, hrabrošću i bezgraničnom predanošću crkvi i ruskom imenu“.
Narušeni odnosi
Giljferding je u Bosni ostao relativno kratko, jer je smjenjen već u oktobru 1857. godine ali je u Sarajevu ostao do februara iduće godine kako bi sačekao novog konzula i predao mu dužnost. Najvjerovatniji razlog za smjenu je bilo nezadovoljstvo ruskog dvora njegovim odnosom prema lokalnoj vlasti i konzulima drugih zemalja, a postojale su i indicije da je osmanska vlast razotkrila njegovo uplitanje u prvi hercegovački ustanak Zbog toga je, prije nego li je napustio Bosnu, boravio u Mostaru kako bi odbaci navodne optužbe. Novi konzul, Jefgraf Romanovič Ščulepnikov, stigao je u Sarajevo u februaru 1858. godine a dužnost je preuzeo krajem istog mjeseca. Tokom ustanka je boravio i u Mostaru gdje je imao ulogu medijatora između ustanika i osmanskih vlasti. Slične zadatke imali su engleski, francuski i austrijski konzul, koji su se takođe tada boravili u Mostaru.
U tom periodu odnosi Carstva i Rusije se dodatno narušavaju, a takav zategnut odnos će obilježiti cjelokupan period postojanja ruskog konzulata u Bosni i Hercegovini. Kako bi što efikasnije djelovala na području Hercegovine Rusija je nešto kasnije otvorila svoje predstavništvo i u Mostaru. Uprkos stanju konstatne napetosti, ruski konzulat nastavlja sa radom i u narednom desetljeću. Ipak Ustanak iz 1875. godine je označio kulminaciju loših odnosa između dvaju sila, a nakon što u aprilu 1877. godine Rusija zvanično ulazi u rat sa Osmanskim Carstvom, sva diplomatska predstavništva se zatvaraju, uključujuči i konzulate u Bosni i Hercegovini.
Piše: Belmin Herić
Intelektualno.com
