Ćamil Sijarić rođen je 18. decembra 1913. godine, u selu Šipovice, nedaleko od Bijelog Polja. Bio je prvo dijete u imućnoj zemljoradničkoj porodici Šabana i Elmaze Sijarić. Osnovnu školu završio je u Godijevu, 1927. godine. Nakon toga upisuje Veliku medresu kralja Aleksandra, u Skoplju. Prve pjesme Sijarić objavljuje u školskom listu Vesnik, 1929. godine. Školovanje nastavlja u Vranju, da bi poslije gimnazijske mature upisao Pravni fakultet u Beogradu.
Roman Konak objavljen je 1971. godine i nagrađen crnogorskom 13-julskom nagradom. Pored ovoga, najznačajniji Sijarićevi romani jesu i Bihorci, objavljen 1956. godine, u izdanju Narodne prosvjete, Kuću kućom čine lastavice, objavljen 1962. godine, u izdanju Svjelosti i Carska vojska, koji izlazi 1976. godine u izdanju sarajevskog izdavača Veselin Masleša.
Konak je roman podijeljen na 55 kratkih poglavlja. Na početku svakog nalazi se moto, koji se rastvara u tekstu. Radnja je smještena u period nakon ustanka u Srbiji, u vrijeme vladavine kneza Miloša. Ipak, nije riječ o historijskom romanu. Sijarić u stvari piše historiju sadašnjosti. U centru zbivanja nisu historijski događaji, smjena vlasti i revolucija, nego pojedinac, njegovo unutrašnje stanje.
Roman se razvija u takozvanoj ,,Ich” formi. Pripovjedač jeste Alija, evnuh, čuvar harema Lemeš-aginog. Hadum Alija ujedno je i glavni lik u romanu, koji je neprestano zagledan u sebe i u svoje knjige. Kao hadum, lišen je svake strasti, svega onog što predstavlja tjelesno i okrenut duhovnom svijetu. Simbol čežnje za domovinom, za povratkom u mjesto gdje je rođen, da tamo i umre. Njegova želja za povratkom u Akovo (Bijelo Polje) centralni je motiv u djelu. Čežnja za onom vodom i onom gorom. Alija nam pripovjeda događaje iz konaka, obraćajući se učenjaku sa Istoka, svom uzoru Šer-Anu.
Važan je i motiv pisanja pod plamenom svijeće, a onda brisanja svega napisanog. Hadum piše noću, obraća se Šer-Anu, pripovjeda mu događaje, da bi pred zoru izbrisao sve što je tokom noći napisao. Sijarić se ovdje koristi metatekstualnošću, koja je označena hadumovim pisanjem i brisanjem.
Lemeš-aga je bivši spahija i ratnik koji je izgubio ugled i bogatstvo nakon smjene vlasti. Ostalo mu je samo nekoliko robinja i konak, u kojem je smještena radnja romana. Kroz lik Lemeš-age Sijarić slika propast jedne vlasti, ali nam predočava i stav o sultanu, koji ih je napustio i ostavio na milost i nemilost novoj vlasti i knezu, koji ih ne prihvata.
Lemeš je predstavnik stare vlasti, a kroz lik Kulaša, autor slika novu vlast. Kulaš će zakupiti dio konaka, koji će koristiti za mučenje zatvorenika, onih koji nisu poštovali norme koje je nova vlast propisala.
Jedini u konaku koji se ne pokorava Kulašu, jeste hadum. Onaj koji se ne plaši njegovih čengela i mengela. On je hadum, ni muško, ni žensko, njega Kulaš ne može povrijediti. U ovoj sceni ogleda se nadmoć Alijina nad onima koji ga žale, zbog njegovog nedostatka.
Hadumovi snovi:
Prema Frojdu, snovi su put u nesvjesno. Sadržaj snova povezan je sa njihovim ispunjenjem. Frojd je vjerovao da manifestni sadržaj sna ili ono što se u njemu dešava, služi prikrivanju latentnog sadržaja sna, odnosno nesvjesnih želja snevača. Alija snažno osjeća svijet oko sebe. On pati, premda svijet to ne vidi. Za haduma je prava stvarnost samo ona neizreciva. Upravo zbog toga on sve što napiše izbriše, jer smatra da nije na pravi način predstavio stvarnost. Hadumovi snovi anticipiraju događaje u konaku i pokreću radnju.
Ženski likovi:
Pisac na usta pripovjedača kaže da su žene najbolje oličenje konaka, jer one prve propadaju. Oblikovanju ženskih likova Sijarić posvećuje posebnu pažnju. One su lirične, slične ženskim likovima u narodnoj baladi i sevdalinci, u isto vrijeme i pasivne. Sve događaje posmatraju sa strane, ne trudeći se da u njima učestvuju, a kada pokušaju, kraj bude koban po njih. Neke od njih pokušavaju da djeluju, da se afirmišu i emancipuju, ali tada stradaju, kao u slučajevima robinja Dženete i Urfe, ali i slučaju Eme-hanume, zakonite supruge Lemeš-agine.
Ovim romanom Sijarić je uspio da prevaziđe modernistički način pripovjedanja i da se približi konceptu postmodernističkog romana, ali i da odstupi od historijskog obrasca. Okreće se pojedincu, njegovoj poziciji u društvu, obraćajući prije svega pažnju na njegovo unutrašnje stanje. Glavnog lika lišava tjelesne determiniranosti i time mu poklanja duševni spokoj. Slika dva lika konfrontiranih stavova. Jedan je hadum Alija, koji je okrenut unutrašnjosti čovjeka, duhovnosti i knjigama, drugi je Lemeš-aga, koji ne priznaje riječi, samo djela, ne priznaje priču, već samo zakon sablje. Jedini put kojim se može ići naprijed za Lemeša je put sablje, za Aliju put knjige. Alija je piščev rezoner, onaj kod koga sve počiva na priči i pričanju, takav je uostalom i sam Sijarić.
Ćamil Sijarić Konak, Veselin Masleša, Sarajevo, 1981.
Za Intelektualno.com piše: Ajla Gusinac
