Ujedinjene nacije proglasile su Rohinja muslimane najugroženijom manjinskom grupom na svijetu i opisale zločine mijanmarskih vlasti nad njima kao “etničko čišćenje“. Ali zašto je to tako ? Ko je posijao sjeme problema ? U ovom radu, nastojat ćemo objasniti koji su to događaji i ličnosti, iz druge polovine 20. stoljeća, uticali na težak položaj Rohinja. Protjerivanje Rohinja muslimana inteziviralo se od 2017. godine, ali se u pozadini krije proces star sedamdeset godina. To nam govori da je riječ o diskriminaciji dugog trajanja, a koju ostatak svijeta nijemo posmatra.
Ekstremisti među mijanmarskom budističkom zajednicom 1948. godine, pri oslobađanju od britanske kolonijalne vlasti, konstruišu narativ da nijedan pripadnik Rohinja zajednice nije živio u Mijanmaru prije 1824. godine. Postoje dobri razlozi za vjeruju da je tokom perioda britanske vladavine u Indiji i Burmi došlo do određenog stepena migracije muslimana iz Bengalskoga zaljeva u državu Rakhine. Ipak, to ne može biti argument kojim bi se opovrgla tvrdnja da su Rohinja muslimani bili dio multietničkog kolorita Burme, danas Mijanmara, prije dolaska britanske kolonijalne uprave 1824. godine.
Zanimljivo je da je uoči sticanja nezavisnosti koju je britanska kolonijalna vlast dala Burmi 1948. godine, grupa političkih lidera Rohinja apelovala da se iniciraju mjere kojima bi se inkorporirao sjeverni dio države Arakan, što je tada bio Istočni Pakistan, a današnji Bangladeš. Molba nije naišla na razumijevanje.
U isto vrijeme, otkrili su, na njihovo duboko razočarenje, da se nezavisnost Burme nije pretvorila u slobodu, što se tiče prava na državljanstvo. Tračak nade dao je premijer U Nu, koji je bio smijenjen u vojnom udaru 1962. godine. Po njegovom mišljenju, status naroda bez zemlje za Rohinje trebao je biti privremena okolnost. Njegov stav bio je da “Rohinje imaju jednak status kao i priznati narodi Kachin, Kaya, Karen, Mon, Rakhine i Shan ”, ali to nije bilo praćeno konkretnim akcijama kako bi se Rohinje statusom približili drugim građanima Mjanmara, ili Burme kao što je tada ova zemlja zvala. Čak i u takvim okolnostima, zajednica Rohinja bila je optimistična, sa uvjerenjem da će legalnim putem, u okviru demokratskog sistema, ostvariti svoje pravo na ravnopravnost.
Težak udarac težnjama Rohinja nije trebalo dugo čekati. Novi ustav usvojen je 1974. godine. U njemu sadržana rješenja ostavila su neizvjesnost o položaju ove muslimanske manjine u Mijanmaru. Rohinjama je sugerisano da prihvate lične karte u kojima bi bilo jasno označeno da su stranci u svojoj zemlji. Neposredna posljedica tog poteza bila je da Rohinje postanu žrtve organizovanih napada manjeg dijela većinski budističkog stanovništva, što je rezultiralo egzodusom velikog broja ovih nesretnih ljudi u Bangladeš, koji je u prvim godinama nezavisnosti prolazio kroz turbulentno razdoblje u političkom i ekonomskom smislu. Dolazak izbjeglica bio je ogroman test za vladu premijera Sheikha Mujibur Rahmana, osnivača Bangladeša.
Ustav iz 1974. godine, oličen u režimu Ne Win-a, može se smatrati početkom zaoštravanja odnosa prema Rohinjama. Nasilje nad Rohinjama koje možemo pratiti zadnjih par godina direktna je posljedica odluke Mjanmara iz 1974. godine da se ova manjinska muslimanska zajednica gurne dalje u sivu zonu političke neizvjesnosti i pokrenu pitanja o njihovom mjestu u sistemu odnosa u ovoj azijskoj zemlji.
Zakon o državljanstvu iz 1982. godine formalizirao je status Rohinja u Mijanmaru, te ih jasno definisao kao strance. To je bila direktna posljedica političkih odluka koje je poduzeo režim premijera Ne Wina između 1974. i 1982. godine, kako bi se uspostavio rasno čist Mijanmar, kroz tretiranje Rohinja kao bengalskih ilegalnih imigranata. Takav potez pokazao se kao uznemirujuća vizija budućnosti.
Za jedan kratak period, međutim, Rohinje su iskusili bljeskove nove nade sa dolaskom Aung San Suu Kyi na političku scenu 1988. godine. Vjerovali su da je buduća nobelovka Suu Kyi, koja je već tada, zbog borbe protiv diktature vojske bila pretvorena u globalnu ikonu borbe za ljudska prava, izlaz iz svih nedaća sa kojima se susreću decenijama unazad. Vrijeme je pokazalo da su i ovaj put bili u krivu.
Za Intelektualno.com piše: Faris Marukić
