LEJLEI-KADAR
Dobro se sjećam onog zemana
Tiha je bila i vedra noć
Dvadeset i sedma noć ramazana –
Svom robu Allah kad pruža moć.
Noćas je vrijeme, noćas je doba,
Lejlei-kadar – kad dobri Bog
Molitve prima svakoga roba,
Molitve roba – pravoga svog.
Oči sam upro u nebo blago,
Kad će se njegov rastupiti svod,
Da molim Boga za sve mi drago:
Za oca, majku, za c’jeli rod.
Sve mi je ravno do mora bilo,
Ljubih i grlih vaskolik svijet;
Ljubih i grlih mrsko i milo,
Drvo i kamen, šareni cvijet.
Svjetlo treperi s vitih munara,
Bliži se, kuca, žuđeni čas;
Svemirom ču se molitva stara:
Allah je velik – On je vrh nas!
Svjetlo treperi s vitih munara,
Dolom se stere ružičast sjaj.
Pred okom čudna slika se stvara:
Planulo miljem na svaki kraj.
Vedrim se nebom rumen oblila,
Na zemlju slijeće zvijezda roj.
Zelena gora tlima se svila,
Tišinom šumi slavuja poj.
I jednim trenom sinu i presta
Jedva izustih: O Bože spas!
I jednim trenom nesloge nesta,
Ljubav je žarka grijala nas!
Na nebu vedra danica blista,
Svitala zora, svitao dan;
Spajala srca ljubav nam čista,
I to je bio samo pusti san!
Autor: Riza-beg Ljubušak
Izvor: Bosanska pošta, 04. 03. 1897, II, 26
