Pet je stoljeća prošlo od smrti Justinijana do oživljavanja pravne nauke u Italiji. Germanski narodi koji su se nastanili na ruinama nekada velikog Rimskog Carstva su nastojali stvoriti kakve-takve pravne sisteme koji bi odgovarali novonastalom stanju simbioze s romanskim stanovništvom koje su zatekli. Ipak, sistemsko izučavanje rimskog prava je izostalo, sve do jedanaestog stoljeća. U Bolonji, a kasnije i šire, došlo je do revitalizacije pravne nauke kroz vraćanje uzorima iz prošlosti, prije svega Justinijanovom Corpus Iuris Civilis.
Kako i svaka pojava bolonjska škola pravnika ima svoju preteču. Na kraljevskom sudu u Paviji, Langobardi su uspjeli da razviju statutarno pravo. To su postigli proučavanjem ranijih izvora i umetanjem bilješki sa strane ili između redova originalnog teksta, kojima su nastojali iznijeti svoje razumijevanje pročitanog. Bilješke koje su tako nastale zvale su se glossae, po čemu je jedna čitava pravna škola dobila ime.
Prvi učitelj prava u Bolonji bio je causidicus i pravi savjetnik Pepo. On je predavao krajem jedanaestog stoljeća, a svoje časove zasnivao je na Justinijanovom Kodeksu i Institucijama. U slučajevima kada je zastupao neku stranu u sudskom procesu koristio se i Digestama. On ne ulazi u krug velikih pravnika srednjeg vijeka, jer u njegovom radu nije uočeno razlikovanje između pravne prakse i teorije.
Prvi značajan predstavnik glosatorske pravne škole bio je Irnerius, koji je izvorno bilo lingvista, a nešto kasnije postaje pravnik. Irnerius je u Bolonju došao iz Rima. Bolonja je neko vrijeme bila dio Revenskog egzarhata, tj. Bizantskog Carstva, pa je zbog toga Justinijanova kodifikacija tu najranije sistemski proučavana. Pravnici iz bolonjske škole izvršili su stepenovanje pravnih propisa, pa su zaključili da kodifikacija bizantskog cara ima najviši kvalitet. Bolonjski profesori su stečeno znanje izravno prenosili svojim studentima kroz razgovore i rasprave. Vremenom se otvara veći broj univerziteta po uzoru na onaj u Bolonji, a djeca iz uglednih porodica iz različitih krajeva europskog zapada stižu da tamo studiraju.
Proučavanje izvornog teksta počinje analizom pojmova. Nakon toga prelazi se na komentar odlomaka. Svoja zapažanja pravnici bi zapisivali ili na margini teksta pa tako nastaju glossae marginalis, ili između redova, takvi komentari se nazivaju glossae interlinearis. Oni su u tekst Kodeksa umetali i dijelove pravnih tekstova germanskog porijekla.
Uvođenje ove metode pratila je rasprava o mjestu prava u ukupnom sistemu nauke. Najčešće se zastupao stanovište koje proizilazi iz rada Isidora Seviljskog, da je pravo dio etike, jer se bavi ljudskim stavovima. Glostori su Corpus Iuris doživljavali kao Bibliju. Smatrali su da unutar teksta nema nikakvih proturječnosti, te da se pomoću njega mogu riješiti sva pitanja pravne prakse, ali i teorije. Glosatori tako postaju prvi europski juristi. Oni su izbjegavali donositi uopštene, konačne sudove, posebno kada su postojale moralne dileme. Njihov cilj je bio da se moralni sud donese za svaki zaseban slučaj koji im se predoči.
Nakon Irneriusa došao je naraštaj glosatora pod nazivom „četiri doktora“. Od njih četvorice istakli su se Bulgarius i Martinus Gosia. Već za njihovog života pojavila se podjela među glosatorima. Bulgarious je smatrao da je Corpus Iuris sam po sebi pravičan, dok je Gosia smatrao da se svaka norma mora privesti svrsi pravičnosti. Bulgariusa je na čeku bolonjske škole naslijedio Johhanes Bassianus. Bassianus je zaslužan za razvijanje sistema analize određenog pravnog problema, koji je započinjao njegovim čitanjem, a završavao provođenjem šire rasprave. Neke od tih načela nalazile su se u zadnjem dijelu Digesta i nazivale su se maksimama.
Azo koji je sljedeći lider bolonjske škole, preuzeo je zadatak da sve rasprave ranijih glosatora pretvori u jedinstven sistem. Njegova Summa o Justinijanovim Kodeksu smatrala se nezaobilaznom u pravnoj praksi. Accursius, Azov učenik sabrao je sva učenja pravne škole glosatora u jednu zbirku. Djelo je nazvano Glossa ordinaria i dugo smatrana za najrelevantniji komentar Justinijanove kodifikacije. Accursiusovo djelo sadržavalo je 96 000 glosa, po izlasku derogirala je sve ranije zbirke. Nekada je prepisivana zajedno s tekstom Justinijanove kodifikacije. Na sudovima je vladala maksima: Što iz Glosse ne uslijedi, to pred sudom ni ne vrijedi.“
Negativna strana revitalizacije rimskog prava kroz praksu glosatora, ogleda se u činjenici da je veliki broj izvornih tekstova uništen unošenjem komentara. Historijsko-pravna nauka dugo vremena glosatorima nije pridavala značaj koji zaslužuju, posebno onim koji su djelovali između Irneriusa i Accursiusa, te tako davala nepotpunu sliku o ulozi i važnosti ove škole. Iz njihovog učenja razvila se postoglosatorska škola, koja ima veliki značaj za revitalizaciju rimskog prava u Europi od 17. stoljeća, u procesu koji se naziva „recepcija rimskog prava.“
Za Intelektualno.com piše: Faris Marukić
