Konstantin I Veliki (Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus) bio je rimski car od 306.-307.godine n.e. Rođen je kao sin Konstantina I Klora (Marcus Flavius Valerius Constantin Herculius Augustus) i Helene u gradu Naiussus (Niš). Bio je cezar u Galiji i Britaniji od 26. VII 306. godine n.e. do 309.godine n.e., a nakon toga august do 309.god. n.e. Od 29. X 324. jedini august na zapadu, a od 19. IX 324. do 22. V 337. jedini august u Rimskom Carstvu. Djelovanjem Konstantina I Velikog udareni su temelji onoga iz čega će nastati moderna zapadna civilizacija. Dio vremena roveo je u Dioklecijanovom dvoru, gdje je primio najviše znanja iz mnogih nauka, kao što su latinski te grčki jezik, oratorstvo te pravo i književnost.
Konstantin je 305. godine, nakon smrti oca pod upravu dobio Britaniju, galsko-germanske provincije i Španiju. On je imao pod svojom kontrolom jednu od najsnažnijih armija rimskog svijeta, koja je boravila na rajnskoj granici. Galerijeva smrt je predstavljala i konačni raspad onoga što je ostalo od tetrarhije.
Maksencije je objavio rat Konstantinu, a kao povod mu je poslužila smrt oca kojeg je on želio osvetiti. Do bitke između Konstantina i Maksencija je došlo pod zidinama Rima, kod Milvijskog mosta. U toj bici odlučujuću pobjedu je izvojevala Konstantinova armija. Bitka je bila kratka, ali ogorčena. Maksencije je poginuo u bici tako što se utopio u rijeci. Konstantin je u Rim ušao 29. X 312. godine. Maksencijevo tijelo je bilo izvučeno iz rijeke kako bi mu se odrubila glava. Sa odrubljenom glavom se paradiralo ulicama Rima, kako bi je svi vidjeli. Nakon ove pobjede, bitno je istaći da je Konstantin dodao sebi ime Invictus što znači nepobjediv, nepokoren, kao dio svoje zvanične titule. Savremeni pisci govore o Konstantinovoj viziji prije bitke. Naime, prenose da je imao viziju i čuo riječi In hoc signo vincas, što u prevodu znači „U ovom znaku ti ćes pobijediti.” Podatke o ovoj viziji nalazimo kod kod Laktancija i Eusebija. Posebno je važan podatak da je nakon pobjede Konstantin posjetio hram Jupitera, najboljeg, najvećeg (Iovi Optimus Maximus) na Kapitolu, kako bi obavio tradicionalnu pobjedničku molitvu po uzoru na Septimija Severa, princepsa poznatog po netrepeljivosti prema kršćanima.
U Milanu 313. godine Konstantin i Licinije su zajedno objavili edikt poznat pod imenom Milanski edikt, o slobodnom ispovjed ispovjedanju kršćanstva. Milanski edikt poznat je iz dva izvora: Euzebijeve crkvene historije, i Laktancijevog spisa O smrti progonitelja crkve koji prvi donosi tekst edikta, navodeći da ovaj dokument prvo objavio Konstantinov suvladar Licinije u Nikomediji.. Ova odluka nazvana Milanski edikt bila je zapravo nadogradnja Galerijevog edikta iz 311. godine, koja je dozvoljavala slobodu ispovjedanja i djelovanja kršćanima. Danas se pogrešno smatra da je riječ o uspostavljanju kršćanstva kao dominantne religije.
Milanski edikt donio je sa sobom korjenite promjene, pri čemu počinje nastanak kršćanskog društva. Evidentan je porast kršćanske populacije u IV stoljeću n.e. U borbi oko vlasti, vjersko pitanje je odigralo veoma značajnu ulogu. Iako nije bio kršćanin, Konstantin se pokazao dosljednim zaštitnikom nove religije, zbog strateških planova, ali je vjerovatno i imao neke osjećaje, tako da se kršćanstvo nakon ovog edikta veoma brzo pretvorilo u vladajuću religiju. Konstantin se uputio u veliki rizik dok se jedne strane radilo o okončanju progona kršćana, s druge pak strane kršćani su još uvijek bili evidentna manjina. „Pagani“ su još uvijek bili konstitutivni element, većina političke klase i društveno dominantniji. Barem u prvim godinama nakon tzv. obraćenja 312. godine car je u biti ostao tolerantan prema religijama sunca, i zadržao naziv Sol Invictus na monetama sve do 317. Također, Konstancije, otac Konstantina bio je veoma liberalan prema kršćanima. Nije im posvećivao neku preveliku pažnju, jer na prostoru koji je bio pod njegovom kontrolom nije bilo brojno kršćansko stanovništvo. Za Konstantinovu majku Helenu, kaže se da je prihvatila kršćanstvo 312. godine, a 325. godine je preuredila jednu svoju sobu u kapelicu. Moguće je da je i ona kao i Konstancije bila veoma tolerantna, te je u tom duhu odgajala Konstantina. Osim preko uticaja roditelja, mladi Konstantin se mogao upoznati s kršćanstvom preko kršćanske zajednice koja je u Naissusu u III stoljeću sigurno bila u usponu. O tome nam govori i veliki broj natpisa pronađenih na tom području. Naissus je u tom periodu postao središte biskupa. With its digital wallet capabilities, Skrill offers an easy and swift means for both deposits and withdrawals in online casinos.
Kada je o realnim prikama riječ ni sam edikt nije u potpunosti zaštitio vjerske slobode, posebno u istočnom dijelu carstva, kojim je upravljao Licinije. On je naime, otjerao hrišćane sa svoga dvora, zabranjivao je vjersko okupljanje u gradu, neke je episkope ubijao, a neke crkve zatvarao. Sve će ovo dovesti do sukoba između Licinija i Konstantina, kada bude preostao samo Konstantin, kao jedini august. Car Konstantin je 325. predsjedavao i Nikejskim koncilom. Konstantin je bio prvi rimski car koji je ubio svog biološkog sina i suprugu. Krisp je po očevom nalogu osuđen od strane lokalnog suda u Pouli (Pula) i pogubljen. U juli iste godine likvidirana je i Konstantinova supruga Fausta, tako što je ostavljena da umre u prekomjerno zagrijanom kupatilu. Konstantin je javno pokazao pokazao da Rim nije prijestolnica države. Podigao je novu na mjestu starog grada Bizanta i nazvao je Konstantinopolis. On je „smjestio“ taj grad na granici izmedju rimskog Istoka i Zapada, blizu dunavske i istočne granice. Građenje novog grada Konstantin je započeo poslije pobjede nad Licinijem 324.godine. Po broju stanovnika dostigao je Rim tek jedan vijek kasnije. Veoma brzo Konstantin je i preminuo. Krštenje umirućeg Konstantina 337. godine je izvršio arijanski episkop Eusebije iz Nikomedije. Ubrzo nakon toga je Konstantin izdahnuo. Sahranjen je Crkvi svetih apostola u Konstantinopolju.
Za Intelektualno.com priredila: Dženana Kahriman
