Jedan od najistaknutijih poglavara Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini tokom njenog postojanja bio je uvaženi reis-ul-ulema Džemaludin ef. Čaušević. Često je od strane druge uleme, te ostale javnosti smatran i za svojevrsnog reformatora.
Njegove hutbe bile su posebno upečatljive, te se uzimaju za primjer odmjerenog i korisnog govora, koji je koristio muslimanskim masama. One su tretirale aktuelne teme, a izvod iz jedne takve govori o tome da su njegovi govori bili bezvremenski.
Tokom jedne takve ramazanske poruke izrečene 15. decembra 1933. godine, između ostalog rečeno je i sljedeće:
“Daj Bože da se otresemo vjekovnog drijemeža, pa da podignemo učevne zavode, koji će biti u stanju da odgajaju takve ljude koji će znati i htjeti tumačiti uzvišene upute Kur’ana u čistom jeziku svojih slušalaca. Daj Bože da imadnemo takovih hatiba koji će biti u stanju tumačiti sa minbera pojedine ajete Kur’ana u materinskom jeziku svojih slušatelja. Daj Bože da to sve bude, pa da ne spavaju seljaci (na hutbama petkom jer ne razumiju vaz na arapskom ili turskom jeziku)… Mi živimo u jednom takovom vremenu da smo prisiljeni da i sa hutbama (na bosanskom) otvaramo oči i budimo vjerske osjećaje kod muslimana. Hutbe su zato i uspostavljene.”
