Piše: Fadil Hadžiabdić
Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine je prelomona tačka u historijskom i društvenom razvitku Bosne i Hercegovine i stanovništva koje je živjelo u njoj. Bosna i Hercegovina je iz jednog islamsko-orijentalnog kulturnog kruga sa svim svojim specifičnostima trebala da izvrši tranziciju u evropske kulturne obrasce koji su u najvećoj mjeri nastajali na osnovama zapadne- kršćanske civilizacije. To iskustvo je bilo ne samo veliki šok za stanovništvo Bosne i Hercegovine nego i veliki izazov za Austro-ugarsku monarhiju. Trebalo je izvršiti privrednu, ekonomsku i društvenu promjenu jedne teritorije koja je i u okvirma Monarhije, a i u okvirima evropske politike bila u delikatnom položaju. Jedan od prvih zadataka koji je Austro-ugarska morala izvršiti jeste promjena u obrazovnom sistemu i načinu obrazovanja. Obrazovanje je bilo način da se pokrajina modernizuje ali i da se stanovništvo ideološki obrazuje po željama Monarhije
U širokom spektru razloga koje je navodila kao dobru osnovu da se mandat nad Bosnom i Hercegovinom da baš njoj Austro-Ugarskoj je s posebnim akcentom isticala široko rasprostranjenju neprosvjećenost kao važan element globalne kulturne zaostalosti cijele zemlje. Okupacija bosanskohercegovačkog prostora bila je javna tajna u planovima austrougarskog političkog aparata, međutim neminovno je istaći da je cijela zemlja od tog trenutka krenula novim putem krupnih i brzih promjena u svim oblastima i sferama života. Jedan od aspekata koji je vapio za novinama i reformama i možemo reći imao prioritetni karakter nove okupacione vlasti bilo je školstvo. Rapidno se radilo na uspostavi novog, za novu vlast podobnijeg i modernijeg obrazovnog sistema, koji bi ograničene kulturne prilike doveo na viši evolucijski stepen, čime bi Austro-ugarska opravdala stečeni mandat za upravljanje Bosnom i Hercegovinom.
Početkom Austro-ugarske okupacije 97 % stanovništva Bosne i Hercegovine je bilo nepismeno. Ova nova vlast je od početka pokušala da pretvori konfesionalne škole u državne, ali je zbog jake tradicije u narodu bila prisilijena da zadrži određene oblike vjerskih škola kao što su Sibjan-mektebi. Na drugoj strani do 1883. godine nestale su franjevačke škole koje su gotovo u potpunosti pretvorene u javne škole. Austro-ugarska je osim konfesionalnih škola u Bosni i Hercegovini zatekla i začetke interkonfesionalnih škola koje su se javile u zadnjim godinama osmanske vladavine kao što su Ruždije, Činovnička škola (Sabah mektebi), Učiteljska škola (Daru-l muallimin), Popravilište (Islahana) ili Sirotište (Daru-š-šefeka) i Pripravna vojna škola (Mektebi-idadijje)
Za izvođenje nastave najbitnija stavka jeste učiteljski kadar. Austro-ugarskoj je u zemlji sa ovako slabo obrazovanim stanovništvom bilo nemoguće pronaći domaće ljude za učitelje, pa je bilo potrebno dovoditi iz drugih krajeva Monarhije. Dovođenje nastavničkog kadra iz drugih dijelova Monarhije bilo je potrebno i zbog provođenja ideologije države. Za taj kadar obrazovan u Budimpešti i Beču može se reći da je bio produžena ruka Monarhije, nastavnici iz ovih centara dobijali su prednost u odnosu na one obrazovane u Pragu, Zagrebu i Beogradu. Sa otvaranjem učiteljskih škola AU počinje 1886. godine kada prvu otvara u Sarajevu. Otvaranju ove škole prethodio je učiteljski kurs s kojim je vlada počela 1882. godine, a sve zbog manjka učiteljskog kadra. Kurs je nosio naziv ˝Obrazovalište za pomoćne učitelje˝ i trajao je tri godine, a zvanje učitelja dobijalo se nakon položenog završnog ispita. Važno je spomenuti da su kurs pohadali uglavnom muškarci i to mladići od najmanje 16 godina sa uglavnom slabom naobrazbom. Na prostoru BiH su postojale i privatne učiteljske škole, pa je tako prva škola tog tipa otvorena 1884. godine u Sarajevu u Zavodu sv. Josipa. Pomenuta škola prva je potpuna učiteljska škola koja je radila isključivo po planu i programu obrazovnog sistema koji je živio u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Obrazovanje ženske muslimanske djece nije bilo zanemarivano, pa su se s ciljem obrazovanja djevojčica organizirali kursevi za obrazovanje učiteljica za muslimanske djevojčice, a pomenuti kurs pohađale su isključivo djevojke koje su prije toga stekle obrazovanje u višoj djevojačkoj školi.
Kada je Zemaljska vlada započela s radom 1. januara 1879. godine, tako su započela i njena nastojanja na osnivanju državnih osnovnih škola, iako još nije bio obrazovan prosvjetni referat. Zemaljska vlada je slala sve predmete vezane za obrazovanje i školstvo Ministarstvu za bogoštovlje i nastavu u Beč. Austro-ugarska je razlikovala tri vrste škola opšte narodne, privatne i konfesionalne. Zemaljska vlada u martu 1879. godine raspisala oglas za mjesto „školskog savjetnika“, odnosno referenta za prosvjetu i školstvo. Od prijavljenih kandidata, izabran je Luka Zore, profesor gimnazije u Dubrovniku, koji je svoj studij završio u Beču. On je uz molbu poslao i program uređenja osnovnog školstva u BiH, u kojem se vidjelo i njegovo viđenje prosvjetnih prilika u ovim provincijama. Prvi zadatak novoizabranog referenta bio je da izvrši inspekciju postojećih škola prvenstveno u Sarajevu, a potom i u ostatku Bosne i Hercegovine. Cilj austro-ugarske obrazovne politike bio je stvoriti ujednačeno osnovno školstvo, s kojim se počinje od 1879. godine kada se otvaraju prve interkonfesionalne škole. S prvim mjesecima 1880. godine. Profesor Zore izgradio je zakon o reorganizaciji škola, a potom se povukao i na njegovo mjesto dolazi učitelj Ljuboje Dlustuš.
Glavna prepreka dobro osmišljenom i razrađenom planu obrazovne politike bilo je teško izvodivo, a prije potrebno opismenjavanje bosanskohercegovačkog stanovništva koje u najvećem svom procentu živi i privređuje na selu. Mizerna pismenost u kombinaciji sa niskim stepenom kulturnog života zemlje dodatno je komplikovao i onako komplikovane međunacionalne i međukonfesionalne ali i sve druge odnose u BiH. Austro-Ugarska vlast i Bosanski sabor su zajedničkim snagama pokušali naći sistemsko riješenje za riješavanje pitanja nepismenosti. Kao prihvatljivo riješenje isplivali su analfabetski kursevi koje su držali članovi nastavničkog i činovničkog kadra ali i svi obrazovani zemaljski pripadnici. U sprovođenju kurseva u djelo, veliku i značajnu ulogu održala su kulturno prosvjetna društva: Gajret, Prosvjeta i Napredak. Za opismenjavanje stanovništva, a kao pomoćno sredstvo kurseva kreiran je Bukvar za nepismene, koji je djelo tri poznata pedagoška stručnjaka i učitelja Nikole Vidakovića, Davida Višnjića, Dorđa Roca. Kao jedan od lidera u organiziacji kurseva za nepismene, ističe se fra Didak Buntić. On je bio izuzetno kivan na spor tok novog obrazovnog procesa i podizanja novih škola. Njegova metoda kojom svi koji znaju čitati i pisati uče druge istim vještinama, dala je veliki napredak procesu opismenjavanja na tlu Hercegovine.
Sprovođenje interkonfesionalnog školstva išlo je teže nego se očekivalo, zbog čega je Zemaljska vlada izdala samostalni projekat o školstvu koji se sastojao od 27 članova uz napomene obje vlade Monarhije. Prema ovom vladinom projektu škole su otvarane u svim sredinama koje su brojale u okolici oko 40 djece uzrasta od 5 godina starosti. Za otvaranje državnih škola bilo je potrebno da se obezbjede određeni uslovi u prvom redu dovoljan broj učenika, zgrada i nastavnički kadar. Do 1880. godine BiH otvoreno je 38 komunalnih škola, one su prema planu trebale obuhvatiti najveći broj djece, međutim taj cilj nije ostvaren. Razlozi za to su bili vjerske i političke prirode, a uz njih je izostala pozitivna rekacija stanovništva koje još uvijek nije shvatalo važnost školskog obrazovanja i odgoja. Nedostatak školskih zgrada nadomještan je pretvaranjem starih katoličkih i prvoslavnih škola u komunalne. Problem je bio i nizak nivo obrazovanja koji je pružan pa je 1880. godine vlada odnijela insturkciju kojom su davana uputstva za rad u razredu. U novim se državnim školama uvodi niz novih predmeta koji pospješuju edukaciju djece na svim poljima za razliku od konfesionalnih škola koje su svoje nastavne planove i programe temeljile isključivo na nastavi vjeronauka. U komunalnim se školama podučavao domaći jezik, čitanje, pisanje, religija, pjevanje, gimnastika, geografija, historija a nerijetko nauke o privredi i poljoprivredi, posebno u seoskim sredinama. Gradske državne škole imale su nešto drugačiji program, pa se tako u njima proučavao bosanski zemaljski jezik, religija, račun, lijepo pisanje, geografija, historija, prirodne nauke, geometrija, pjevanje, gimnastika i ženski ručni rad. Do 1891. učio se i predmet Njemački jezik, ali već iste godine je ukinut. Izučavanje njemačkog jezika bio je jedan od načina širenja državne ideologije , pa je tako u srednjim školama nastavnim planom jednak broj sati bio predviđen i za njemački i za domaći jezik.
Austro-ugarska je započela i sa otvaranjem srednjih škola u obliku gimnazija i trgovačkih škola. Prva gimnazija je otvorena u Sarajevu već 1879. godine, u Mostaru je otvorena Gimnazija 1893. godine. U početku su udžbenici nabavljani u Hrvatskoj, a kasnije štampani i u Sarajevu. Cilj Monarhije je u ovim školama bio i da širi svoju ideologiju. Država je za siromašne učenike obezbjeđivala stipednije. Osim toga osnovani su i đački domovi za učenike srednjih škola. Postojali su domovi za učenike Učiteljske škole u Sarajevu, Državne djevojačke škole u Mostaru, ali i u drugim mjestima. Školska godina je bila kao i u osnovnim školama i dijelila se na dva semestra u trajanju od po pet mjeseci. Austro-ugarska je za vrijeme vladavine otvorila ukupno 6 punih gimnazija.
Muslimansko stanovništvo je pokazivalo više otpora ka vladinoj školskoj politici. Iz tog razloga osnovan je vladin odbor koji je trebao da vrši uticaj na muslimanske škole ali i dalje ih ostavljajući u statusu konfesionalnih škola. Tako je škola Dar-ul- mualimin služila za obuku vjerskih učitelja kod muslimana. Iako nije bila na razini ostalih učiteljskih škola ipak je davala i određena svjetovna osim vjerskih znanja i osposobljavala koliko toliko učitelje.
Literatura:
- Bevanda Mladen, Pedagoška misao u BiH 1918.-1941., Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2001.
- Bogičević Vojislav, Pismenost u Bosni i Hercegovini ( od pojave slovenske pismenosti u 9. vijeku do kraja auustrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godine), Sarajevo, 1975.
- Gazija-Pajt Enis, Obrazovni sistem i stepenovanje škola na području BiH za vrijeme osmanske uprave, Glasnik Islamske zajednice, 3,4 , Sarajevo, 2009.
- Husić Mensur, Ideološka dimenzija obrazovanja u Bosni i Hercegovini – paradigma koja se ponavlja, Zbornik radova Pravnog fakulteta Tuzla, III, 2, Tuzla, 2017.
- Lovrenović Ivan, Mit o sretnom dobu, Savremene percepcije kulturnog nasljeđa austrougarske u Bosni i Hercegovini, ICOMOS, 2016.
- Papić Mitar, Školstvo u BiH za vrijeme Austro-Ugarske okupacije, Sarajevo, 1972
- Socijalistička republika Bosna i Hercegovina, Separat iz II izdanja Enciklopedije Jugolsvije, Jugoslovenski leksikografski zavod, Zagreb, 1983.
- Šušnjara Snježana, Školovanje ženske djece u BiH za vrijeme Austro-Ugarske, Glasovi iz povijesti, 2014.
- Šušnjara Snježana, Iskoraci u školstvu za vrijeme Austrougarske monarhije, Zbornik radova Odsjeka za Psihologiju, I, 1, Sarajevo, 2016.
- Špago Salko, Reforma školstva i pedagoške ideje u Bosni i Hercegovini u periodu od 1878. – 1918., Sarajevo, Filozofski fakulet, 2002.
Intelektualno.com
