Piše: Dr. Omer Kovčić
Doc.dr.sc. Omer Kovčić, dipl.ing.građ.
Građani Tuzle su svako malo suočeni su s pucanjem cijevi. Osim što utiče na uobičajene higijenske rutine, građani su osuđeni u periodu sanacije vodovodne mreže, vodu za piće potražiti u autocisterni ili pak u oblljižnjem supermarketu.
S druge strane, bilo je puknuća koja utiču i na redovno odvijanje saobraćaja, prvenstveno “južna i sjeverna magistrala” u gradu Tuzli.
Naravno da najveću pažnju privlače puknuća cjevovoda velikih promjera (glavni distributivni cjevovodi) jer su ta puknuća i najvidljivija zbog isticanja većih količina vode. Treba napomenuti, da ne postoji vodovodni sistem na kojem se puknuća ne javljaju, ili na kojem ne postoji isticanje vode iz mreže (tzv. stvarni gubici vode).
Čak i na novoizgrađenim vodovodima se javljaju kako gubici vode, tako i puknuća. Pucanje cjevovoda je, gotovo u pravilu, rezultat istovremenog djelovanja većeg broja uticajnih parametara koji se mogu grupisati prema:
• geometrijskim i mehaničkim karakteristikama cijevnog materijala
• uslovima okoliša u kojem je cijev ugrađena
• unutrašnjim i vanjskim opterećenjima (djelovanjima, tj. naprezanjima) cijevi
• ljudskim aktivnostima i akcidentnim uticajima.
Pukotine u vodovodnim mrežama događaju se iz više različitih razloga. Bilo da se radi o godinama ili nezgodi, promjenama pritiska ili korozivnim tlima, u nastavku je prikazano pet slika koje ilustriraju zašto dolazi do kvarova.
Kopanje u područjima oko vodovodne mreže može uzrokovati njihovo pucanje ako se udari opremom za kopanje
Kako cijevi stare, povećava se vjerojatnoća da će doći do pucanja istih
. Kada se pritisak unutar vodovodne mreže, može doći do pucanja cijevi
Slijeganje tla tokom vremena može uzrokovati pucanje cijevi
Određena tla mogu uzrokovati koroziju i pucanje cijevi
Kao što je i ilustrovano na slikama neki od tih parametara su: oscilacije pritiska vode, prekomjerna vrijednost pritiska u sistemu, vrsta i starost cijevnog materijala, način i kvaliteta ugradnje, tj. izvedbe građevinskih radova, uslovi okoliša u kojem se cijev nalazi, saobraćajno opeterećenje jer se vodovodne i kanalizacione cijevi najčešće ugrađuju u profilu saobraćajnica, itd.
Tu su naravno i temperaturne oscilacije, ljudske aktivnosti npr. oštećenja cjevovoda nastala prilikom ugradnje drugih infrastrukturnih vodova kao i kvaliteta saniranog oštećenja te akcidentne situacije kao što je potres.
O uticaju novogradnji, ako se misli na stambene ili komercijalne građevine, na javljanje puknuća zapravo teško možemo govoriti jer ne postoji direktna veza, eventualno oštećenja na mreži koja nastaju prilikom građevinskih radova pri izgradnji novih zgrada.
Treba napomenuti da dokle god vodovodni sistem bude u funkciji, biti i novih puknuća cijevi, i to ne samo u tuzlanskom, nego u bilo kojem javno vodno-komunalnom sistemu.
Svako puknuće i treba sagledati ovisno o specifičnim uslovima koji postoje na toj lokaciji, budući da je svaka lokacija i jedinstvena u smislu parametara koji utiču na javljanje puknuća.
U jednoj ulici mogu biti stari lijevano-željezni cjevovodi, s malo saobraćajnog opterećenja, dok u susjednoj ulici, sa znatnim saobraćajnim opterećenjem, mogu biti noviji plastični cjevovodi. Ove ulice mogu biti i odvojene zatvaračem pa u jednoj pritisak može biti manji, a u drugoj znatno veći.
Tako da onda na puknuća u dvije susjedne ulice opet promatramo bitno različite uticajne parametre.
U smislu prevencije mogli bi govoriti o predviđanju pojedinačnih puknuća. Za tako nešto morao bi postojati tehnički vrlo složen sistem nadzora stanja vodovodne mreže. Takav sistem, pored nadzora hidrauličkih parametara trebao sadržavati i brojne druge podsisteme za nadzor drugih prethodno navedenih parametara koji utiču na puknuća cijevi.
Međutim, danas takvi sveobuhvatni nadzorni sistemi ne postoje, ali postoje razvijeni softverski paketi (Epanet, WaterCad, Qatium i dr.) koji na temelju naprednih računskih algoritama, kao što su umjetne neuronske mreže i genetski algoritmi, mogu, s obzirom na relevantne ulazne podatke, predvidjeti lokacije novih puknuća. Primjena takvih analiza je više raširena u naučnoj, a manje u stručnoj praksi, radi same složenosti analiza, potrebnih specifičnih znanja, kao i često prisutnog problema nepoznavanja svih potrebnih podataka.
Većina javno – komunalnih preduzeća u Bosni i Hercegovini jednostavno svoje resurse svakodnevno usmjeravaju u interventne aktivnosti održavanja svog sistema u funkcionalnom stanju, boreći se kako s novim puknućima, tako i sa svim drugim problemima koji se javljaju u vodovodnim sistemima (npr. kvarovi hidromašinske opreme, elektro opreme, pogoršanje kvaliteta vode uslijed raznih uticaja, zadovoljenje povećane potrošnje vode u ljetnim periodima, kvarovi na kućnim priključcima, krađa voda i sl.), tako da resursi s kojima raspolaže, kako ljudskim, tako i finansijskim, nisu adekvatni za provođenje sveobuhvatne planske obnove mreže s ciljem prevencije novih puknuća.
Iz tog razloga se ponekad u javnosti stvara pogrešna slika o javnim vodno – komunalnm preduzećima u kojima se „ništa ne radi ili se nedovoljno radi“, međutim stvarno stanje je bitno drugačije.
Dakle, često nismo svjesni svih aktivnosti koje se provode s ciljem održavanja funkcionalnosti vodosnabdijevanja jer smo naviknuti na konfor postojanja zdravstveno ispravne vode u našim kućama i stanovima koji se svodi na otvaranje i zatvaranje slavine.
Obično se planira obnova samo onih dionica na kojima su utvrđeni veći gubici vode ili čiji cijevni materijal predstavlja veći rizik pogoršanja kvaliteta vode (npr. azbest-cementni cjevovodi), dok ostale dionice ostaju van planiranih aktivnosti obnove sve do pojave problema i na njima.
Ako bi kroz sljedećih nekoliko godina htjeli obnoviti, recimo 50% svih
vodoopskrbnih cijevi u Gradu Tuzla, takva investicija bi bila, reda veličine, od nekoliko desetina miliona konvertibilnih maraka.
S aspekta jednokratnog osiguranja potrebnih finansija takav scenarij je teško ostvariv. Stoga, veća ulaganja možemo promatrati i kroz veća ulaganja po pojedinim aktivnostima (projektima) sanacije/rekonstrukcije ili izgradnje nove mreže, a za te pojedine aktivnosti projektovati rješenja koja daju veću pogonsku sigurnost.
Načelno govoreći, većim ulaganjima se može očekivati veća sigurnost u smislu pogona i smanjenja broja novih puknuća, ali je veća sigurnost obrnuto proporcionalna troškovima koji iz te sigurnosti slijede.
Međutim i slučaju većih ulaganja svejedno su moguće manjkavosti i greške prilikom projektovanja ili izvođenja radova, tako da veće ulaganje, samo po sebi, bez odgovarajućeg tehničkog rješenja, ispravnog izvođenja radova u skladu sa pravilima struke i stalnog nadzora izvođenja radova, neće doprinijeti sprječavanju nastanka novih puknuća, niti povećati sigurnost snabdijevanja vodom.
Dakle, jedno mora biti praćeno s drugim, odnosno veća finansijska ulaganja moraju biti praćena kvalitetnim rješenjima i isto takvom implementacijom.
