Delmati su bili ilirski narod koji je živio na području između rijeke Krke i Neretve, zahvatajući i dijelove današnje zapadne Bosne. Oni su bili dijelom Ilirske države, ali su se 181. godine pr.n.e. odlučili za otcjepljenje i samostalni razvoj. Jedna grupa autora smatra da je razvoj delmatske grupe obuhvatao više etničkih zajednica, koje su djelovale na određenom prostoru, ali da su oni dijelili zajednička iskustva, nedaće, blagodati što ih je u 4. stoljeću pr.n.e. ujednilo, a prevlast uzimaju najmoćniji u toj grupi, a to su bili Delmati. Oni su imali svoje gradine, koji su imali odbrambeno-stratešku ulogu. Vatinije u pismu Ciceronu govori da su Delmati imali 80. naselja, koji su bili centri otpora protiv Rima, ali taj podatak treba uzeti sa rezervom, jer postoji mogućnost da je Vatinije preuveličao ovaj podatak. Središte Delmata bio je grad Delminijum, koji se nalazi u blizini današnjeg Duvna. Totem ovog ilirskog naroda je ovca.
Prvi delmatski rat 156 – 155. god. pr.n.e.
Delmati su, nakon propasti Ilirske države, počeli sve više i sve češće ugrožavati svoje ilirske i grčke susjede. Od njih su tražili plaćanje nameta u stoci i žitu. Zbog njihovih postupaka, Rimljanima su se požalili Daorsi. Daorsi su, također, jedan od ilirskih naroda, koji su u isto vrijeme bili lojalni Rimu. Republika je odlučila da Delmatima pošalje izaslanstvo na čijem čelu je bio konzul Gaj Fanije Strabon. Međutim, Delmati nisu željeli da prime rimsku delegaciju, a čak su im ukrali i konje. Izaslanici su vidjeli da moraju napustiti Delminijum, ali su na povratku bili napadnuti. Rimljanima je ovo bio povod za objavu rata. Prvi rimski pohod 156. godine pr.n.e. predvodio je Gaj Marcije Figul. U dva napada nije uspio postići značajniji uspjeh. Tek godinu dana poslije Kornelije Scipion Nazika napadajući delmatska naselja, uspijeva zapaljivim projektilima spaliti Delminijum. Ovi događaji označili su početak dugotrajnih ratnih sukoba između Rima sa jedne strane i ratbornih Delmata sa druge strane.
Drugi delmatski rat 118. godine pr.n.e.
Rimski konzuli Lucije Kornelije Kota i Lucije Cecilije Metel su 119. godine pr.n.e. sa vojskom krenuli u rat protiv ilirskih naroda. Metel je došao do Salone. Po Apijanu do sukoba sa Delmatima nije došlo. On piše da je Metelu bilo bitno osigurati trijumf, a ne opustošiti i pokoriti delmatsku zemlju. Njegovu armiju su Delmati, sudeći po Apijanovom pisanju, primili kao prijatelja. Apijanov podatak ne treba prihvatiti kao tačan, jer je Metel donio u Italiju ratni plijen, što je značilo da su se vodili oružani sukobi. Također, u tadašnjem svijetu bilo je često podmićivanje, čime se i Lucije Cecilije Metel mogao koristiti. Treći delmatski rat desio se 78. godine pr.n.e. nakon što su Delmati zauzeli Salonu. Rim je poslao vojsku pod zapovjedništvom Gaja Koskonija. Njemu je bilo potrebno pune dvije godine da povrati Salonu.
Četvrti delmatski rat
Četvrti delmatski rat započeo je 50. godine pr.n.e. zbog spora Liburna i Delmata oko graničnog utvrđenog naselja Promona. Liburni su bili autohtoni narod koji je živio sjeverno od rijeke Krke. Delmati su oteli Liburnima Promonu, koji su se potom obratili za pomoć Gaju Juliju Cezaru. Cezar je pozvao Delmate da vrate zauzeti teritorij, ali nakon što su to odbili Cezar pokreće vojsku. Po Apijanu Delmati su pobijedili rimsku vojsku. Sukob sa Delmatima se nastavio kao jedna od epizoda Drugog rimskog građanskog rata, u kojem su se Delmati stavili na stranu trupa koje je predvodio Pompej.
Oktavijanove kampanje
U periodu od 35. do 33. godine pr.n.e. odvijala se Oktavijanova „ilirska“ kampanja. Ona se odvijala u više faza i zahvatila je jedno široko područje od alpskih oblasti do dunavskih predjela. Ovo je bio jedan skup čitavog niza operacija protiv autohtonih naroda i zajednica zapadnog Balkana. Jedan od segmenata kampanje bio je i rat protiv Delmata. U toku 34. godine pr.n.e. Oktavijan je pokrenuo armiju prema Promoni. Delmati su se odlučili za taktiku gerilsko-partizanskih napada. Delmatsku vojsku je predvodio Vers. Međutim, Rimljani probijaju odbranu a Versova vojska se predala. Rimske trupe, potom, stižu pred Setoviju. Pretpostavlja se da je lokacija ovog mjesta na Sinjskom polju, u gornjem toku rijeke Cetine. U pomoć stiže jedna vojska sastavljena od autohtonog stanovništva, ali su ih Oktavijanovi vojnici uspjeli odbiti. Oktavijan je uskoro napustio opsadu i odlazi u Rim da bi preuzeo konzulsku čast za 33. godinu pr.n.e. Nakon što se vratio, preuzeo je komandu nad opsadom Setovije. U Setoviji je zbog duge opsade zavladala glad i branitelji su se odlučili predati. Ovim su završene borbene operacije protiv Delmata. Oni su morali vratiti bojne znakove koje su zarobili, plaćati danak i dati 700 mladića iz uglednih i uticajnih porodica kao taoce.
Za Intelektualno.com piše: Alen Borić
