“Ispostavilo se da je Sirija naša sveta zemlja”, sarkastično je napisao ruski bloger 2016. godine nakon pokušaja nekih javnih ličnosti da preinače Siriju kao dio Rusije nakon vojne intervencije Moskve u građanskom ratu u zemlji 2015. godine. Prije toga, ideja da je Sirija dio ruske domovine činilo bi se apsurdnim za većinu nas, ali kao dio propagandnog nastojanja da se prikupi podrška ruskom mediteranskom ratu “pojavile su se priče da je Sirija suštinski povezana sa samim stvaranjem Rusije”, piše Anna Borshchevskaya u knjizi “Putinov rat u Siriji: ruska vanjska politika i cijena američkog odsustva”.
Zaista, prema ruskom parlamentarcu Semjonu Bagdasarovu, „da nije bilo Sirije, ne bi bilo ni Rusije“. Prvi monasi u Rusiji bili su po rođenju Sirijci, rekao je za državnu televiziju, a bez njih ne bi bilo pravoslavne crkve na kojoj Rusi zasnivaju svoj historijski identitet. Bez obzira na to da li Bagdasarovljeva tvrdnja ima bilo kakvu vrijednost ili ne, ona naglašava poentu da Rusija smatra Siriju veoma važnom za svoju nacionalnu sigurnost.
Mi na Zapadu smo skloni pogrešnom razumevanju ruske strateške kulture. Analitičari pretpostavljaju da je Rusija fiksirana samo na Zapadnu Evropu i Sjedinjene Države, ali iako su odnosi sa Zapadom ključni za Moskvu, ona podjednako brine, ako ne i više, zbog svog takozvanog “mekog stomaka” u Centralnoj Aziji i na Bliskom istoku.
Borščevskaja napominje da su interesi Rusije na Bliskom istoku duboko ukorjenjeni i da nisu samo proizvod relativno nedavnih događaja. Rusija se neprestano sukobljavala sa Perzijom i Osmanskim carstvom. Zaista, 1770. godine, nakon poraza Osmanske mornarice, Rusija je zauzela i nakratko okupirala Bejrut. Za Rusiju, Bliski istok i Centralna Azija su povezani sa identitetom zemlje.
Za razliku od Britanije i Francuske, čije su imperije bile potpuno odvojene i fizički i metaforički, imperijalna ekspanzija Rusije uglavnom je bila po cijenu nezavisnosti njenih susjeda. Ova karakteristična razlika dovela je do razvoja strateške kulture u kojoj je granica između ofanzivnog i odbrambenog ratovanja u najboljem slučaju zamagljena. Takve stvari treba razmotriti, kaže Borshchevskaya, kada se razmišlja o ruskim akcijama u Siriji.
Izigravanje neuspjeha SAD-a da intervenira protiv sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada, i pokušaj da se postigne status velike sile u očima Washingtona u tom procesu, ključna je motivacija za ruskog predsjednika Vladimira Putina. Međutim, Moskva je bila odlučna da ne ponovi svoje greške iz prošlosti. Kada je Rusija ušla u sirijski sukob, američki zvaničnici su tvrdili da će to biti još jedan Afganistan za Kremlj. Međutim, kako Borshchevskaya ističe, isti zvaničnici nisu uzeli u obzir ono što je Rusija naučila iz svoje afganistanske invazije i okupacije 1980-ih; cilj u Siriji je bio spasiti Assadov režim, ali ne po svaku cijenu. Moskva se odlučila fokusirati na zračnu i pomorsku moć s ograničenim brojem čizama na zemlji, prepuštajući to Iranu i njegovim opunomoćenicima milicije. Štaviše, Oficiri ruske vojske rotirali su se sa sirijskim kolegama kako bi iz prve ruke saznali o dinamici kopnenog rata. Ovaj pristup je omogućio Moskvi da održi svoju kampanju u Siriji i izbjegne ponavljanje Afganistana.
Sirija nije jučerašnje pitanje, kako Borshchevskaya upozorava: “Izričitiji neksus Rusija-Iran-Asad samo će naštetiti interesima Zapada izvan Bliskog istoka. A Sirija će ostati pokretač regionalne i međunarodne nestabilnosti u doglednoj budućnosti.” Njena knjiga je dobro napisana, dobro istražena i vrijedna čitanja, jer nam pruža korisne uvide u rusko strateško razmišljanje i šta Sirija znači Putinu, iako mislim da je mogla da ponudi više o unutrašnjim sukobima između proiranske i proruske milicije u Siriji, kao i tenzije između Moskve, Damaska i Teherana.
Ipak, Putinov rat… trebalo bi da bude ključno štivo za kreatore politike i sve zainteresovane za regionalna i globalna pitanja. Pruža mnogo širi kontekst nego inače i važan analitički okvir koji samo može obogatiti rasprave o vanjskim poslovima.
Izvor: middleeastmonitor.com
Intelektualno.com
