Godine provođenja agrarne reforme na tlu Bosne i Hercegovine nakon Prvog svjetskog rata karakterisalo je nasilno ponašanje bivših seljaka – kmetova i ostalih interesanta agrarne reforme prema zemljoposjednicima i njihovoj imovini. S obzirom da je oko 91% zemlje bilo u vlasništvu zemljoposjednika Bošnjaka, a oko 70% kmetova je činilo pravoslavno stanovništvo, mržnja koju su kmetovi imali prema zemljoposjednicima izrazila se, kao što je to rekao Veselin Masleša, kao mržnja kršćanina prema muslimanu, te je val nasilja i pljačke ubrzo prenesen i na ostalo bošnjačko stanovništvo koje nije pripadalo zemljoposjedničkom sloju. Tako je socijalni faktor agrarne reforme ubrzo potisnut nacionalno – konfesionalnim, te su ovi antagonizmi poveli seljački pokret u nasilno rješavanje agrarnog pitanja, a zemljom su ubrzo zavladali strah i nesigurnost. Svjedočanstva o stanju u kojem su se našli Bošnjaci u tim godinama najbolje ilustruju tadašnje patnje, a mi ćemo neke od njih iznijeti u ovom članku.
Haotično stanje, koje je ličilo na anarhiju i ozbiljno je prijetilo muslimanima da ugrozi njihov imetak, a na koncu i život u danima neposredno nakon stvaranja Kraljevine SHS, natjeralo je ministra unutrašnjih poslova Kraljevine Svetozara Pribičevića da pošalje više telegrama Zemaljskoj vladi u BiH u kojima iznosi više obavještenja o postupcima protiv bošnjačkog stanovništva. U jednom telegramu od 9. januara 1919. godine stoji: „Iz Tuzle stigao brzojav: „Pošto ubistva, napadaji, paljenje, razbojništva i javno nasilje na nas Muslimane u okrugu tuzlanskom ne prestaju, pa ih čak i sigurnosni organi izvađaju, a molbe i pritužbe Muslimana kod nadležnih ne nailaze na uspješan odziv, molim Vas g. ministre da izdate shodna naređenja da se jednom učini kraj ovim nedjelima i nama pruži nužna zaštita što prije. Predsjednik Muslimanske organizacije tuzlanske, Maglajlić.“ Tražim da se odmah uradi što je nužno, da se što prije učini kraj ovim nedjelima“. Također Pribičević i u aprilu 1920. godine javlja Vladi da je dobio izvještaje „iz kojih razabire, da hrišćanski elemenat nekažnjivo vrijeđa prava naših građana Muslimana. Tako se iz Bosanske Krupe javlja, da su u Potkalinju navalili na džamiju, porazbijali sve i navalili na hodžu, te hodžinicu vrijeđali. … Ovo je prijavljeno vlasti, ali ona nije ništa učinila. Smatram za potrebno naglasiti da se ovo ne smije trpiti.“
Međuvjerska tolerancija u godinama provođenja agrarne reforme, za srpske seljake jedva da je postojala. Tako kotarski upravitelj iz Višegrada juna 1920. godine izvještava da je uspio da uguši neke razmirice između pravoslavnih i muslimana. Međutim „od sada stvar izgleda puno teža, jer Srpska narodna organizacija živo agitira protiv narodnog jedinstva, te smatra muslimane za Srbe i protiv njihovoj volji“.
Kotarski upravitelj iz Rogatice o sličnom problemu javlja: „Djelovanje političko ovdašnje organizacije radikalne stranke nije se potpuno slagalo s idejom ovdašnjeg državnog stanja, što je i dalo osim općenitih bosanskih sredovjećno – vjerskih odnošaja i fanatičnoj ekskluzivnosti muslimana još dalji uzrok razrošnosti, jer muslimani hoće državni naziv „Jugoslavija“, a Srbi ovdašnji „Velika Srbija“.“
Veoma teška situacija nakon ujedinjenja bila je u istočnoj Hercegovini, uz crnogorsko – hercegovačku granicu, u Trebinju, Gacku i Bileći gdje su crnogorske komitske čete vršile upade u Hercegovinu te pljačkale i terorizirale lokalno stanovništvo. U Pravdi, glasilu Jugoslavenske Muslimanske Organizacije, objavljen je članak pod naslovom „Anarhija u Bileći“, a u njemu piše: „ Iz tužne i potlačene Bileće dobismo jučer brzojav „Pred deset dana napadi i pljačka u selu Prijevoru na kuću aga Babovića. Vrata i prozore razlupali. Istu noć su napali i na selo Zaušje, ali bez uspjeha. Dana 19. januara (1920) usred grada u 3 sata poslije podne napadoše neki dobrovoljci na čelu sa Lazarom Dželatovićem (sada u službi kod ministra za agrarnu reformu u Beogradu) i nekim građanima Srbima na Ahmeda Karamehmedovića iz Trebinja i do mile ga volje isprebijaše. Usprkos 60 žandara u gradu još nijesu niti pokušali da zločince zatvore. Ako nam ne možete isposlovati zaštitu, molim da nam od vlade isposlujete vagone da selimo i glavama sklonište tražimo.“
U prethodnom svjedočanstvu iz Bileće da se primjetiti da se za nasilje optužuju dobrovoljci. Dobrovoljci koji su se borili na strani vojske Kraljevine Srbije u toku Prvog svjetskog rata, dobili su obećanje od vlade još 1917. godine da će nakon kraja rata dobiti zemlju u vlasništvo. Na osnovu toga tekla je kolonizacija u BiH, odnosno zemlja je dodjeljivana dobrovoljcima, a oni su se često, u krajevima gdje su naseljeni, stavljali iznad vlasti i lokalnom stanovništvu prijetili, pa čak i direktno narušavali integritet stanovništva fizičkim napadima i krađom imovine.
O zločinima nad Bošnjacima u periodu provođenja agrarne reforme, kao i o njihovom položaju u novoj državi, saznalo se i van granica Kraljevine. Za francuski magazin „Le temps“ tadašnji reisu l-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević je između ostalog izjavio: „I kakvi događaji. Hiljade ubijenih, šest žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilansa za nas Muslimane, prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se mi spremali služiti svom dušom. Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvima. Smatra nas se uljezima. … Nakon što su Srbi postali gospodari situacije, mi nikada nismo pozvani da učestvujemo u političkim sastancima i savjetovanjima. ...“
Agrarna reforma je deklarativno imala za cilj da ukine kmetstvu slične odnose u novonastaloj državi, ali je iza svega stajalo htjenje da se promjeni vlasnička struktura nad gruntom u BiH, a to je tema neke druge rasprave. U periodu njenog provođenja, revolucinarno seljaštvo je nanijelo velike materijalne štete bošnjačkom stanovništvu, a kao što smo vidjeli ni fizičko nasilje, kao ni ubistva nisu bili rijetka pojava.
Za Intelektuano.com piše: Dino Hajdar
