Hatidža Jahić je docentica na Katedri za ekonomsku teoriju i politiku Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje predaje Ekonomiju razvoja i Međunarodnu ekonomiju i poslovanje. Doktorsku disertaciju odbranila je 2018. godine na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Hatidža je dobitnica i prestižne Fulbright stipendije za istraživački boravak u SAD-a, u okviru koga je akademsku 2016/2017 godinu provela na Univerzitetu u Arkansasu, na Katedri za reformu obrazovanja i Katedri za ekonomiju. Trenutno vodi Centar za međunarodnu saradnju Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. U razgovoru za edukativni portal Intelektualno.com govori o ekonomskim posljedicama ruske invazije na Ukrajinu, globalnom poremećaju ekomomskih odnosa, uvedenim sankcijama Rusiji i njihovim rezultatima, te sličnim temama.
RAZGOVARAO: AMIR NESIMOVIĆ
Intelektualno: Koje su prema Vama osnovne i najvidljivije globalne ekonomske posljedica sukoba u Ukrajini?
Jahić: Sankcije nametnute Rusiji zbog invazija na Ukrajinu već pokazuju značajne ekonomske posljedice i na globalnom nivou u vidu usporavanja privrednog razvoja i kontinuiranog rasta cijena. Početak potpunog isključenja i izolacije Rusije iz globalnog ekonomskog i finansijskog sistema, čemu svjedočimo, te novi paketi teških sankcija Zapada, koji se najavljuju, rezultirati će zasigurno značajnim ekonomskim posljedicama, ne samo za Rusiju. Ruska agresija na Ukrajinu koja se događa u vrijeme već prisutne značajne globalne inflacije i rasta cijena nafte zasigurno će usporiti ekonomski razvoj na globalnom nivou ali i dovesti do daljeg rasta inflacije i cijena, naročito hrane, energenata i sirovina ali i njihove nestašice ukoliko dođe do eskalacije rata u Ukrajini.
Rusija i Ukrajina su značajni globalni proizvođači hrane. Naime, Ukrajina je najveći proizvođač suncokretovog ulja u svijetu, dok je Rusija druga tako da ukupno proizvode oko 60% globalne proizvodnje ovog značajnog prehrambenog proizvoda. Ove dvije zemlje ukupno proizvode i oko 30% svjetske proizvodnje pšenice, te značajne količine i drugih prehrambenih sirovina.
Agresija Rusije na Ukrajinu dovela je i do rasta cijena energenata i sirovina. Cijena nafte trenutno iznosi 115 dolara po barelu, dok je cijene prirodnog gasa u Evropi porasla za oko 70%. Zbog toga će Evropa nastojati smanjiti zavisnosti o energentima, naročito gasu iz Rusije i sigurno pojačati napore prelaska na obnovljive izvore energije. Međutim, ruska invazija na Ukrajinu nosi velik stepen neizvjesnosti, koja nije dobra, kako za nacionalne, tako ni za globalnu ekonomiju.
Intelektualno: Vladimir Putin je održao sastanak sa ruskim privrednicima, uvjeravao ih da će Rusija ostati dio svjetske ekonomije. Na osnovu čega on zapravo temelji ove tvrdnje, ako uzmemo da su sankcije Amerike i Europske unije poprilično ozbiljne? S tim u vezi, nameće se i pitanje da li su te sankcije dovoljne da ozbiljnije poljuljaju rusku ekonomiju?
Jahić: Putinove tvrdnje iznesene prije početka invazije na Ukrajinu temeljile su se na dva ključna ekonomska argumenta. Prvi su devizne rezerve Centralne banke Rusije u vrijednosti od 630 milijardi dolara koje su navođene kao sigurnost i garant stabilnosti ekonomskog i monetarnog sistema Rusije. Drugi je smanjena ovisnost Rusije o drugim svjetskim ekonomijama u odnosu na period kada je Rusija 2014. godine izvršila invaziju na Krim.
Međutim, uslijedile su žestoke i sveobuhvatne sankcije EU, SAD, Velike Britanije i Kanade, koje Putin nije očekivao, naročito jedinstven i odlučan stav prema ruskoj agresiji i pružanja pomoći Ukrajini da se odbrani. Odmah su zamrznute ruske devizne rezerve, uvedene sankcije komercijalnim bankama i zamrznuta imovina pojedinaca bliskih vladi i vojsci. Paketi sankcija SAD-a i EU doveli su i do povlačenja mnogih transnacionalnih kompanija sa ruskog tržišta, odnosno „bijega“ stranog kapitala iz Rusije.
Sankcije su značajno ograničile i međunarodne transakcije denominirane u stranim valutama, što čini izvoz i uvoz gotovo nemogućim i donosi rast cijena za građane Rusije. Pod sankcijama se našla i Centralna banka Rusije, što se nije dogodilo još od Drugog svjetskog rata, tako što joj se onemogućava korištenje deviznih rezervi radi stabiliziranja ekonomskog razvoja i zaustavljanja pada rublje. Centralna banka zbog nametnutih sankcija sada ne može koristiti vlastite devizne rezerve kojima bi kupila rublje i na taj način povećala potražnju za domaćom valutom i u konačnici održala njenu vrijednost.
Ono što možemo očekivati kao posljedicu uvođenja navedenih sankcija jeste dalje slabljenje rublje i otežan pristup kapitalu koji će Rusiji biti neophodan da bi se spriječio pad privrednih aktivnosti i porast nezaposlenosti. Poseban problem Rusiji predstavljaju sankcije koje su dovele do zamrzavanja imovine komercijalnih banaka. Sberbank koja je bila prisutna, između ostalih, i na tržištima BiH i zemalja regije, samo je jedan od takvih primjera. Navedene sankcije i one koje bi mogle biti uvedene zasigurno će na duži period značajno utjecati na rusku ekonomiju u negativnom smislu. Stepen ekonomskog pada zavisiti će od mnogih faktora, naročito razvoja ratnih aktivnosti, koje je sada teško predvidjeti i prognozirati. U svakom slučaju rusko vlasništvo danas nosi rizik i neizvjesnost u međunarodnom poslovanju.
Intelektualno: Dio javnosti je upoznat o važnosti SWIFT sistema. Ukratko, o čemu se tu radi i šta znači isključivanje Rusije iz tog sistema?
Jahić: SWIFT je osnovan 1973. godine kao standardiziran mehanizam koji obezbjeđuje sigurnu komunikaciju učesnika finansijskog sistema na međunarodnom nivou na način da se obavještava korisnika kada je novac uplaćen i kada je prispio na račun. Sjedište mu je u Belgiji i podliježe zakonima Evropske unije. Trenutno uključuje preko 11 000 finansijskih institucija iz 200 država i regija svijeta.
Međutim, SWIFT nije jedini sistem ove vrste u svijetu. Indija, Kina i Rusija također imaju vlastite sisteme koji su, međutim, manje efikasni i manje sigurni. I upravo zbog postojanja ovih sistema, prije uvođenja sankcija oklijevalo se u isključivanju Rusije iz SWIFT sistema iz straha da bi se mogla okrenuti Kini i ovim “alternativnim sistemima” komunikacije, odnosno plaćanju preko Kine i drugih zemalja koje nisu uvele sankcije Rusiji. Bez obzira na to što isključivanje Rusije iz SWIFT sistema znači da joj se automatski onemogućuje pristup svjetskim finansijskim institucijama i otežava poslovanje kompanijama koje izvoze robu u Rusiju i uvoze iz Rusije, ne zna se tačno koliko će isključenje Rusije iz SWIFT sistema nanijeti štete samoj ruskoj ekonomiji. Nije jasno ni da li će u ovom slučaju imati štetu i ekonomije drugih zemalja i njihove kompanije.
Vjerovatno je iz tih razloga trenutno sedam ruskih banaka isključeno iz SWIFT sistema, a izuzete dvije banke (Sberbank i Gazprombank) koje realiziraju većinu plaćanja vezanih za izvoz gasa i nafte. Zbog kompleksnih procedura i potrebnog vremena prilagođavanja ova odluka stupa na snagu 12. marta. Zadržavanje dvije banke u SWIFT sistemu će omogućiti nesmetana plaćanja energenata, ukoliko Rusija ne odluči drugačije i eventualno smanji isporuku.
Intelektualno: Trgovinska, ekonomska i privredna saradnja Rusije i Europske Unije je na zavidnom nivou. Da li će i u kojoj mjeri ona biti ugrožena? Da li možda ti odnosi na neki način koče zemlje Europske Unije da budu rigoroznije u sankcijama režimu Vladimira Putina?
Jahić: Evropska unija koristi oko 40% ruskog gasa, dok 60% ukupnog ruskog izvoza čine upravo ova dva energenta i trećinu ukupnih budžetskih prihoda Rusije. Oko 39% električne energije u Evropskoj uniji dolazi iz elektrana koje sagorijevaju fosilna goriva. Međutim, čak i Njemačka koja ima značajnu ekonomsku saradnju sa Rusijom odlučila je da blokira Sjeverni tok 2 koji bi riješio oko 50% njenih potreba za energijom.
Međutim, nove sankcije pripremljene Rusiji, između ostalog, odnose se na ograničen pristup lukama, isključivanje Rusije iz Svjetske trgovinske organizacija (WTO), te proširenje postojećih paketa sankcija i lista ruskih milijardera kako su to već uradile Sjedinjene Američke države. Ono što je u osnovi sva tri dosadašnja paketa sankcija Evropske unije jeste da se maksimizira šteta po Rusiju, a minimiziraju negativne posljedice po ekonomije zemalja Evropske unije. Zbog toga se proširenje sankcija ne odnosi na energente jer bi i previše koštale Evropsku uniju, iako je i sama svjesna da će platiti cijenu i već postojećih sankcija.
Intelektualno: Bosna i Hercegovina je mala ekonomija i trusno područje gotovo u svakom segmentu. Dodatno produbljavanje krize izazvalo bi posljedice koje nisu lahko premostive kao što je to slučaj u nekim razvijenijim državama. Kako se nositi sa tim, budući da je izvoz u Rusiju iz BiH 2019. godine iznosio 68 miliona eura odnosno 2.3 % ukupnog izvoza? Rusija i njeni pogranični dijelovi jesu i centri iz kojih se dobavljaju sirovine za proizvodni proces velikog broja fabrika u Bosni i Hercegovini. Informacije sa terena govore da se već osjećaju poteškoće u tom smislu. Da li je tako, da li je moguće ograničavanje proizvodnje ili možda potpuno gašenje usljed gubitka tržišta?
Jahić: Bosna i Hercegovina kao i ostale zemlje Zapadnog Balkana su dijelom evropske ekonomije i kao takve značajno ovise o politikama zemalja Evropske unije. Bosanskohercegovačka ekonomija ima značajne strukturalne probleme tako da trenutna dešavanja mogu samo dalje produbiti krizu, što bi značilo dodatni pad investicija i privrednih aktivnosti, uz inflaciju kojoj svjedočimo. Naši ključni vanjskotrgovinski partneri su zemlje Evropske unije i susjedne zemlje. Bilo kakav poremećaj sa strane uvoza, odnosno obustave isporuke energenata iz Rusije, bilo bi jako teško nadomjestiti, ne samo u BiH nego i drugim zemljama regije. Rusija bi, također, mogla uvesti i recipročne mjere tako što bi ograničila ili potpuno obustavila uvoz proizvoda iz evropskih zemalja. Stoga, opasnost leži u tome kako i na koji način će se kriza rješavati na nivou Evrope.
Intelektualno: Da li je evidentan i dodatni rast cijena osnovnih životnih namirnica i energenata u Bosni i Hercegovini?
Jahić: Rast cijena energenata na globalnom nivou i prekidi u lancima snabdijevanja doveli su do rasta cijena proizvoda i usluga i na našem tržištu. Cijene rastu u svim privrednim sektorima, ali bez rasta plata radnicima. Zaustavljanje ili usporavanje rasta cijena moguće je ostvariti na dva načina. Prvi je zamrzavanje cijena energenata, gdje konačnu cijenu plaćaju dobavljači. Međutim, ovu mjeru ima smisla primijeniti jedino kada se očekuje da će se kriza ubrzo smiriti. Drugi način jeste smanjenje akciza na energente ili subvencioniranje, gdje konačni trošak plaća država, jer dolazi do smanjenje javnih prihoda.
Inflatorni pritisci su jedna od najvećih prijetnji za ekonomski oporavak, kako BiH tako i ostalih država Zapadnog Balkana. Zbog toga bosanskohercegovačko društvo sada, više nego ikada, treba sveobuhvatnost i istrajnost u reformama, vladavini prava i kreiranju ambijenta koji će privući značajnije investicije u državu.
