Na današnji dan navršava se 99 godina od rođenja Zulfikara Zuke Džumhura, bosanskohercegovačkog putopisca, slikara i karikaturiste. Tim povodom razgovarali smo sa prof.dr Dijanom Hadžizukić, profesoricom sa Odsjeka za bosanski jezik i književnost na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru.
Razgovarao: Dino Hajdar
Intelektualno: Zulfikar Zuko Džumhur je bio poznati bh. putopisac, karikatursita i slikar. Možete li nam ukratko reći nešto više o njegovim liku i djelu?
Prof. dr. Dijana Hadžizukić: Zulfikar Zuko Džumhur rođen je 24. septembra 1920. godine u Konjicu. Osnovno obrazovanje stekao je u Beogradu, a višu gimnaziju završava u Sarajevu 1939. godine. Po završetku srednje škole počeo je studirati pravo, ali je od njega odustao i nastavio studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu, gdje i diplomira. Svoje prve crteže je objavio u Narodnoj armiji 1947. godine, a od tada sarađuje kao karikaturista u Ježu, Borbi, Vetrenjači, Politici, Oslobođenju, reviji Danas, te u NIN-u kao stalni saradnik i urednik. Za svog života objavio je više od 10.000 karikatura, napisao je scenarije za više kratkih filmova i tri za igrani film. Deset godina je radio na Televiziji Sarajevo kao scenarist i voditelj emisije Hodoljublje. Umro je u Herceg-novom 1989. godine, a sahranjen je u rodnom Konjicu.
Džumhur je jedan od najznačajnijih putopisaca južnoslavenskog govornog područja, njegove televizijske emisije Hodoljublja gledao je i volio svaki stanovnik bivše države, a njegovi scenariji učinili su filmove kakav je Miris dunja, velikim filmom. Ono što valja posebno istaći jesu Džumhurovi tekstovi/zapisi/priče o brojnim gradovima koje je posjetio i doživio.
Od onoga što putnik vidi i doživljava gradi se priča. Džumhurovo posmatranje grada ili predjela kroz koje putuje nije izvanjsko već unutarnje jer ga mnogo više zanimaju ljudi i običaji od građevina i historije prostora, iako i njih ni slučajno ne zaobilazi. Disanje grada iznutra, njegovu dušu i atmosferu Džumhur je upijao na čaršijama/trgovima/pijacama, u restoranima, kafanama i čajdžinicama mnogo vjernije i emotivnije nego bi to mogao u muzejima, tvrđavama i dvorcima, iako, opet, i njih nije zaobilazio. Dobro su nam poznati njegovi zapise iz Afrike, Azije ili Evrope… no kritičari su primijetili da koliko god daleko otišao Džumhur je u sebi uvijek nosio svoju zemlju i svoj Konjic, te su upravo neki od njegovih najvažnijih zapisa vezani za Hercegovinu i njene gradove. Rijetko nazivane kasabama. U putopisima Zuke Džumhura sama riječ kasaba se ne pominje često, a kad se pojavi nosi tačno utvrđeno značenje zabačenosti i zaboravljenosti. Sarajevo i Mostar Džumhur nikada ne naziva kasabom već šeherom, Konjic je mjesto ili gradić, svi ostali koje je posjetio i o kojima je pisao su gradovi. Zahvaljujući svemu tome Zuko Džumhur je ušao u književni kanon bosanskohercegovačke književnosti, ali, možda još i više, u srca brojnih ljudi koji ga, što je rijedak slučaj sa drugim književnicima, gotovo uvijek oslovljavaju imenom umjeseto prezimenom. To je naš Zuko, zanimljiva pojava, hodoljubac i, kako bi on rekao, svakojakim marifetlucima naklonjen čovjek.
Intelektualno: Zuko se izražavao kroz sliku, karikaturu i pisanu riječ. Gdje je ostavio najdublji trag?
Prof. dr. Dijana Hadžizukić: Zahvaljujući različitim umjetničkim talentima Zuko Džumhur je ostavio obiman intermedijalni opus: crteže i karikature, priče i putopise, televizijske emisije i filmske scenarije, pozorišne scenografije… Svoje priče Džumhur je dopunjavao crtežima i na taj način kazivao ono za što su riječi bile nedostatne. U tom smislu se i za recipijenta čitanje usložnjava zahtijevajući najmanje dvostruko znanje. Pomenut ćemo samo čuvene crteže Juksek kaldrme, Jedrena ili Kapali čaršije koji u suodnosu sa tekstom stvaraju cjelinu umjetničke vizije pomenutih prostora. To dalje znači, da je putopis koji je po svom teorijskom određenju rubni književni žanr nastao u hibridnom spajanju dokumentarističke građe i književnoumjetničkog izraza, unutar Džumhurovog opusa dodatno obogaćen intermedijalnošću. Dodamo li svemu još i dotematizaciju kao postupak karakterističan za savremeni putopis izrazito prisutan kod Džumhura, kao rezultat čitamo tekstove velike umjetničke vrijednosti.
Dakle, iako svestran umjetnik, Džumhur je najdublji trag ostavio u književnosti. Ono što posebno treba istaći jeste jezik kojim je Džumhur ispisao svoje tekstove. Koliko je poznato do sada nije urađena ni jedna obimnija lingvostilistička analiza, a neophodna je. Naprimjer, Džumhur ima specifičnu rečenicu koja je lirski markirana kumulacijom – tipičnom poetskom stilskom figurom. Radi se o gomilanju istovrsnih rečeničnih dijelova: „Bozadžinica na proplanku kod izobilnog šedrvana zelene bursanske džamije puna ogledala, tatlija, muva i tepsija.“ Ili: „Tri pertle i dva češlja, jagnjeća glava i malo luka, vunene gaće, maramica ili jedna riba, već je trgovina na trotoaru. Trguje se u kući u radnji, pred radnjom, na ulici, u prolazu, u krevetu.“ Ili: „Ovo je nekrolog kamenom mravinjaku punom jorgana, fildžana, čipaka, ibrika, fotelja, solitera, frižidera, kombinezona i svih najlona, u kome se više od sto hiljada dana kupovalo i prodavalo, nudilo i tražilo, živjelo i bankrotiralo.“ Ovakve, kao i brojne druge realizirane sintaksostileme, Džumhurove tekstove čine propoznatljivim i umjetnički vrijednim. Unutar kumulacijskog nabrajanja Džumhur obavezno unese jednu riječ koja svojim značenjem ne pripada istom jezičkom registru proizvodeći na taj način ili efekat očuđenja ili efekat komično/satiričnog. Jedan od sjajnih primjera je onaj iz „Grada zelene brade“, Počitelja: „Sada mu u baštama srušenih starih amama venu posljednje djevojke „s ibrikom u ruci“… pune mladeža, viklera i sevdaha.“ Važno je naglasiti da Džumhur nikada ne koristi oštru satiru, nikada grotesku, jer njegov humor je uvijek blag i dobroćudan. Nikada ciničan. Autor efekat humora postiže, pored ostalog, i upotrebom karakteristične leksike kao što su arhaizmi i orjentalizmi (posebno tamo gdje im nije mjesto), te vulgarizmi koji su kod njega osobito zanimljivi jer nikada nisu banalni.
Intelektualno: S obzirom da je mnogo putovao, te da se susretao sa mnogim velikanima svoga vremena, koliko je Zukin rad cijenjen van granica naše zemlje?
Prof. dr. Dijana Hadžizukić: Kada je u pitanju recepcija Džumhurova djela važno je naglasiti da njegova popularnost ni danas ne jenjava među čitateljima, dok je naučni pristup tekstovima nešto oskudniji. Tekstovi su mu uključeni u školske, te studijske i master programe na odsjecima za književnost, urađen je niz diplomskih i magistarskih radova, kao i dvije doktorske disertacije u čijem istraživačkom fokusu su intermedijalnost (Hasan Tijanović, 2006), u prvom slučaju, te književnohistorijski i metodički pristup tekstovima (Mirzana Pašić Kodrić, 2017), u drugom. Na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru 2014. godine organiziran je naučni skup o književnoumjetničkom djelu Alekse Šantića, Antuna B. Šimića i Zuke Džumhura, popraćen zbornikom radova koji je objavljen 2015. godine. Također, u posljednjih nekoliko godina objavljene su knjige: Edhema Badžaka „Vremeplov Zuke Edžumhura“, Alije Pirića „Mogućnosti čitanja teksta: studije o Ivi Andriću i Zuki Džumhuru“ i Mome Kapora „Zelena čoja Montenegra: knjiga o Zuki Džumhuru i Osman-paši Sarhošu“. Tekstovi Zuke Džumhura zastupljeni su u Antologiji bošnjačkog putopisa XX vijeka koju je objavila izdavačka kuća Alef iz Sarajeva 1997. Također, u čuvenoj ediciji Savremena književnost naroda i narodnosti BiH, u knjizi 50 – Putpisi – u antologijskom izboru su čak dvadest i dva Džumhurova putpisa. Džumhurovi neobjavljeni crteži i karikature, rukopisna građa i fotografije, uz brojne druge predmete kao što je njegov čuveni kaput/đubretarac, izloženi su u muzeju Rodna kuća Zuke Džumhura u Konjicu, u kojem se gotovo svaki stariji stanovnik ponosno prisjeća poznanstva ili prijateljevanja sa svojim Zukom. Ulice koje nose njegovo ime postoje u Konjicu (na čijem gradskom groblju Musala je sahranjan), Beogradu i Sarajevu, a u Herceg Novom je pokrenuta inicijativa o postavljanju spomen ploče Zuki Džumhuru koji je veliki dio svoga života proveo u ovom gradu.
Intelektualno: Zašto nam je bitan Zuko Džumhur?
Prof. dr. Dijana Hadžizukić: U predgovoru za Nekrolog jednoj čaršiji Ivo Andrić je na kraju, preporučujući knjigu zapisao: „Čitajući je, putovaćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu imaćete jednog umetnika živa duha i bogata srca.“ Dino Begtašević u predgovoru knjizi Vremeplov Zuke Džumhura piše: „Ters, kakv je bio, muhanat i tabijasuz, Džumhur nije trpio prostake, ni glupake, a klonio se onih praznih kojima se život sastojao od jela, pića i zahoda.“ Eto, takav Zuko Džumhur proputovao je pola svijeta posmatrajući, crtajući i bilježeći utiske koje možemo čitati u njegovim knjigama. Ovaj kratki razgovor o Džumhuru i njegovom djelu možemo završiti autorovim sjećanjem na djetinjstvo i prvo veliko putovanje iz Konjica, preko bijela svijeta, čaaak u Mostar: „Čitavu heftu smo se spremali. Kuhalo se, šilo. Dolazio komšiluk, donosio ponude. Nu, u Mostar, nije šala. […] Pola Konjica došlo da nas isprati.“ Svojim umjetničkim djelom Zuko Džumhur je oplemenio kako naše čitalačko iskustvo, tako i naš doživljaj određenih gradova i mjesta, ali nas i naučio širini i otvorenosti prihvatanja drugog i drugačijeg.
Intelektualno.com
