Na današnji dan, 1. 12. 1918. godine, formirana je Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca. U sasatav prve jugoslovenske države je ušlo u područje današnje Bosne i Hercegovine. Tim povodom razgovorali smo sa prof. dr. Adnanom Velagićem o položaju Bosne i Hercegovine u Kraljevini SHS. Prof. dr. Adnan Velagić Redovni je profesor na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru.
Razgovarao: Alen Borić
Intelektualno: Stav bošnjačke političke elite o ulasku Bosne i Hercegovine u Kraljevinu SHS nije bio jedinstven. Možete li nam objasniti koje su bile najzastupljenije ideje o budućnosti Bosne i Hercegovine i koje su glavne razlike u političkim koncepcijama među bošnjačkim političarima?
Velagić: U pravu ste. Početak Prvog svjetskog rata Bošnjaci su dočekali u poziciji totalne političke indisponiranosti. Stjepan Sarkotić, posljednji Zemaljski poglavar u Bosni i Hercegovini, pisao je tada da su bosanskohercegovački Muslimani podijeljeni u pogledu pozicioniranja Bosne i Hercegovine, te da ih je „pola za ostanak (u Monarhiji, op. A.V.), a pola za Jugoslaviju“. I Safvet-beg Bašagić je kritizirao odsustvo zajedničke vizije kod Bošnjaka. Ipak, njegova gledišta su bila toliko nestabilna da je on, zasigurno, pripadao onoj vrsti bosanskohercegovačkih političara koji su se „povijali kako vjetar puše“. Naime, sredinom maja 1917. godine Bašagić je zagovarao autonomiju Bosne i Hercegovine u sastavu Austro-Ugarske monarhije. Zbog toga je dva puta odbio da se sastane sa predsjednikom Jugoslavenskog kluba u Carevinskom vijeću Antonom Korošecom. Ipak, u septembru 1917. godine prihvatio je ujedinjenje južnoslavenskih zemalja bez Srbije i Crne, da bi godinu dana kasnije izjavio kako je najbolja opcija „ujedinjenje svih hrvatskih zemalja uz eventualno izvjesnu autonomiju Bosne i Hercegovine“. Kada je uvidio da se približava dan jugoslavenskog ujedinjenja, Bašagić je prihvatio program Narodnog vijeća SHS i o tome obavijestio Glavni odbor Narodnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu.
Pitanje pozicioniranja Bosne i Hercegovine razmatrano je i u Memorandumu Ujedinjenje muslimanske organizacije, koji je caru Karlu dostavio Šerif Arnautović 17. augusta 1917. godine. Jugoslavensko ujedinjenje u ovom traktatu je vrlo rezolutno odbačeno, jer su, kako se navodi, „elementi sa kojima bi se ujedinili bosanskohercegovački Muslimani nacionalno veliki šovinisti, a religiozno jako intolerantni“. Zbog toga se u Memorandumu predlaže autonoman status Bosne i Hercegovine u sastavu Austro-Ugarske monarhije. Međutim, ako to ne bi bilo moguće, onda se kao alternativa nudila autonomija Bosne i Hercegovine u sastavu Ugarske. Ova ideja naišla je na široku podršku unutar muslimanskih masa u Bosni i Hercegovini, te je započelo prikupljanje potpisa o „neodložnom ujedinjenjenju dviju zemalja“. Međutim, presudan utjecaj na realizaciju određenih ideja imala su ratna i politička kretanja u Evropi.
U jesen 1917. godine javili su se prvi pobornici jugoslavenske ideje. Tako je dr. Mehmed Spaho, tadašnji sekretar Trgovačke i obrtničke komore u Sarajevu, u februaru 1918. godine izjavio da „muslimanska inteligencija, a većim dijelom i široke narodne mase, uviđaju da im je spas u slozi i jedinstvu svih Srba, Hrvata i Slovenaca“.
Nekoliko dana nakon što je Šerif Arnautović predao Memorandum caru Karlu u septembru 1917.godine, u Sarajevo je došao Anton Korošec da bi od reisu-l-uleme Džemaludina ef. Čauševića saznao kakvo je raspoloženje među Bošnjacima. Iz policijskog izvještaja koji je sačinjen nakon toga, može se uvidjeti da reisu-l-ulema nije prihvatao Arnautovićevu inicijativu, nego opću amnestiju i stvaranje jugoslavenske državne zajednice. Iz navedenih kontakata može se uočiti da reisul-ulema nije bio zabrinut kao Bašagić ili Arnautović za budući položaj Bošnjaka u zajedničkoj državi.
Intelektualno: Među različitim koncepcijama preovladala je jugoslavenska struja. Kada i zbog čega bošnjački političari prihvataju jugoslavensku ideju?
Da bismo dali adekvatan odgovor na ovo pitanje potrebno je ukratko kazati nešto o samoj jugoslovenskoj ideji. Naime, kada se razmatra pitanje objedinjavanja „slavenskog juga“ mora se naglasiti da se na ovo pitanje gledalo različito iz određenih ideološko-političkih krugova. Osnovnu ideju jugouzajamnosti davali su srpska i hrvatska politička elita. Ako uporedimo srpsku i hrvatsku viziju jugouzajamnosti, onda ćemo vidjeti da su ove dvije integrativne vizije, iako često opredjeljene prema istom ili sličnom cilju, u suštini vrlo različite, ne samo u pogledima na način njenoga provođenja, nego i u ideološkim postavkama. Naime, srpska ideološka misao je na južnoslavensku uzajamnost gledala iz dva različita ugla. U ranoj fazi pravoslavlje i srpstvo su bili neraskidiva kopča, koja je determinirala nacionalni karakter. Zbog toga je kod Srba u tom periodu preovladavao senzibilitet prema pravoslavnim Slavenima, a posebno prema Rusima. S druge strane, za razliku od Bošnjaka, Hrvata, Čeha ili Slovenaca, općeslavenskog oduševljenja nikada nije bilo u potpunosti. U drugoj fazi srpske nacionalne ideologije, vjersko određenje srpstva znatno je oslabilo na štetu navodnog „prirodnog prava na nacionalno osjećanje“, koje je bilo definirano na osnovu lingvističkih zaključaka (kao kod Vuka Karadžića). Početkom druge polovine XIX st, velikosrpska asimilacija je provođena uzajamnom vjersko-lingvističkom komparacijom. Tamo gdje pravoslavlje nije bilo dovoljno kao mehanizam za posrbljavanje, uključivana je lingvistička metoda, pa je tako Vuk Karadžić tvrdio da Makedonci iz Kičeva, Debra, Gostivara i Tetova „govore srpski, zanoseći samo malo na bugarski“, dok su beogradske novine još 1852. godine tvrdile da se „u Skoplju i Srijemu govori čistim srpskim jezikom“. Iz navedenog se može zaključiti da je srpska nacionalna misao, za razliku od ostalih južnoslavenskih nacionalnih koncepcija, nastala i razvijala se pod okriljem pravoslavne crkve, a da su modifikacije prihvatane samo onda kada bi „konfesionalni adut“ bilo očigledno apsurdno primjenjivati. Ipak, od ovoga „aduta“ se vrlo rijetko odustajalo, o čemu svjedoče kontinuirani nasrtaji velikosrpskih agitatora iz krugova pravoslavne crkve (ali i izvan nje) u pravcu bosanskohercegovačkih muslimana kojima se već stoljećima preporučuje „povratak u pradedovsku veru“.
S druge strane, hrvatska nacionalna misao je, zbog okolnosti u kojima je djelovala (podijeljenost hrvatskih teritorija u okviru Austro-Ugarske monarhije, snažan pritisak mađarizacije i sl.), najčešće podržavala stvaranje integralne cjeline od posebnih južnoslavenskih nacija. No, postoje i određena odstupanja kao npr. kod Ante Starčevića, za kojega je „Velika Hrvatska“ predstavljala moralnu zajednicu, a ne zajednicu krvi, čije su granice postavljene na osnovu historijskih predispozicija, a ne seobama jezičkih zajednica. Zbog toga se na području hrvatskih zemalja u XIX stoljeću nije razvila nacionalna misao koja je podrazumijevala znak jednakosti između katoličanstva i hrvatstva. Međutim, u Bosni i Hercegovini je početkom XIX st. katoličko-hrvatska jednačina dobila snažan zamah. U tome se posebno isticao nadbiskup Josip Stadler (1843-1918), koji je nastojao izgraditi hrvatsku nacionalnost na čvrstim katoličkim osnovama. Nastupajući isključivo sa velikonacionalnih pozicija, ubijeđen da je za hrvatstvo neophodnan katolički preduvjet, Stadler je ogromnu energiju ulagao u pokrštavanje bosanskohercegovačkih muslimana. Naravno, baš kao i kod najradikalnijih srpsko-pravoslavnih krugova, koji su tražili od Bošnjaka „povratak u pradedovsku veru“, cilj je bio isti – ostvariti dominaciju u Bosni i Hercegovini i isprovocirati pitanje: Čija je Bosna i Hercegovina – srpska ili hrvatska?
Upravo zbog toga su i bošnjački političari bili oprezni u pogledu realizacije jugoslovenske ideje. Kada je svijet ušao u vrtlog Velikog rata 1914. godine, jugoslovenska ideja je postala jugolsovensko pitanje. Naprosto od ishoda rata je i zavisila njena realizacije. No, nakon Krfske konferencije (ljeto 1917.) – iako se još nije ni nazirao kraj rata, a opstanak Austro-Ugarske Monarhije u savezničkim koncepcijama nije bio upitan – u jesen 1917. godine javili su se prvi pobornici jugoslavenske ideje kod Bošnjaka, o kojima sam već u prethodnom pitanju nešto rekao.
Intelektualno: Stranka koja je vezana za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake u međuratnom periodu je Jugoslovenska muslimanska organizacija. Koliko su JMO i njeni predstavnici uspijevali da se izbore sa hrvatskim i srpskim političkim težnjama, kada je u pitanju budućnost Bosne i Hercegovine?
Pozicija JMO je bio izuzetno težak u zajedničkoj jugolsovenskoj državi. Trebalo je puno umjeća i političke vještine da se prebrode svi problemi sa kojima su se suočili Bošnjaci. Političko organiziranje bosanskohercegovačkih Muslimana započelo je u Sarajevu tokom novembra 1918. godine. Na brojnim sastancima i neformalnim sijelima, pokretane su aktivnosti u pogledu definiranja budućeg položaja Muslimana unutar zajedničke države Južnih Slovena. No, od samoga početka postojale su nesuglasice oko nacionalnog, agrarnog i općedruštvenog statusa, što je rezultiralo stvaranjem nekoliko zasebnih političkih grupacija. U decembru 1918. godine postignut je zajednički stav o ujedinjenju ovih političkih grupa u „Muslimansku organizacija“ koja je prihvatila načela muslimanske političke zasebnosti i donijela odluku o pokretanju lista „Vrijeme“. Ovaj list je ukazivao na potrebu zajedničkog nastupanja svih političkih grupa zbog „velikih zuluma“ koji se čine muslimanima. Međutim, prosrpski orijentirana grupa, okupljena oko Ahmeda Salihbegovića i Ibrahima Sarića, osnovala je političku grupu Jugoslavenska muslimanska demokratija i pokrenula list Jednakost koji je afirmirao prospsku orijentaciju kod bosanskohercegovačkih Muslimana.
U vrijeme kada su se sarajevski Bošnjaci politički organizirali, u Tuzli je organizirana grupa pod nazivom „Tuzlanski akcioni odbor“ na čelu sa muftijom Ibrahimom Maglajlićem. Ova grupa je bila na tragu političkih aktivnosti „Muslimanske organizacije“ iz Sarajeva. Osim Sarajeva i Tuzle, u drugim mjestima nisu osnovane snažnije političke organizacije Muslimana.
Nakon uspostavljanja veza između sarajevske i tuzlanske organizacije, formirana je zajednička politička stranka bosanskohercegovačkih Muslimana pod nazivom Jugoslavenska muslimanska organizacija. To se desilo na osnivačkoj skupštini 16. februara 1919. godine gdje su usvojeni njen Program i Statut. Za predsjednika JMO-a jednoglasno je izabran tuzlanski muftija Ibrahim ef. Maglajlić, a za potpredsjednike Hamdija Karamehmedović i Halid-beg Hrasnica.
Aktivisti JMO-a su isticali da Bošnjaci ne smiju dozvoliti klasne podjele unutar svoga nacionalnog bića, jer kako je isticao Sakib Korkut, jedan od vodećih aktivista JMO-a “Staleške razlike među Muslimanima nema. Musliman težak i Musliman posjednik osjećaju se jedno, jer ni u jednoga nije zamro osjećaj pravednosti, te neće da gramzi za tuđim dobrom na nepravedan i nasilan način, jer je svjestan načela da je oteto prokleto”.
U pogledu državno-političkog uređenja, JMO se zalagala za decentraliziranu državu u kojoj će u potpunosti doći do izražaja autonomija pojedinih pokrajina. U tom pogledu, na Bosnu i Hercegovinu se gledalo kao na historijsku kategoriju, čija je teritorijalna kompaktnost bila neupitna.
Na izborima 1920. godine JMO je u Bosni i Hercegovini ubjedljivo pobijedila osvojivši u pojedinim mjestima čak i više glasova nego što je na tom području živjelo Bošnjaka. U usporedbi sa JMO, ostale muslimanske stranke ostvarile su zanemarljiv rezultat. Treba uočiti ne samo homogenost bošnjačkog biračkog, nego i kandidatskog tijela, jer, ukoliko pogledamo kandidatske liste, od ostalih stranaka uočit ćemo vrlo malo Bošnjaka na njima (npr. Zemljoradnička i Socijaldemokratska stranka samo po 1; NRS – 2; KPJ – 9 i DS – 14). Također, ono što ono što je posebno uočljivo jesu kandidatske liste JMO-a na kojima je bilo vrlo malo zemljoposjednika, iako su je njeni politički protivnici nastojali diskreditirati kao stranku koja se isključivo bori za interese muslimanskih zemljoposjednika. Na prigovore kako su se Muslimani organizirali na vjerskoj osnovi u JMO, Sakib Korkut je govorio:
Šta je to donio narodni prevrat (ujedinjenje u zajedničku državu, op.a.): bratski oprost ili divlju osvetu? Ja ovdje neću nabrajati svih onih ubojstava i pljački i progona što su ih izvršili nad Muslimanima. Te su stvari poznate i malom djetetu. Ja ću da konstatujem ko ih je počinio i velim: Srbi – pravoslavni. I katolički Hrvati su progonjeni, reklo se sa raznih strana. Tačno. Samo je to dokaz više, da progoni nisu bili upereni protiv anacionalnosti nas Muslimana, već su ižljev vjerskog fanatizma, koji nas je prisilio da se konfesionalno grupišemo.
Od strane velikosrpskih šovinista Bošnjaci su nazivani „Azijatima“ (govorilo im se uvredljivo „Selite se u Aziju“) ili „Turcima“. Pokušavali su ih prikazati kao nešto što je nespojivo sa modernim svijetom, nešto toliko užasno i nastrano da ga treba uništiti. Prema tom poimanju srpskog akademika Čedomila Mitrinovića (Naši Muslimani: Studija za orijentaciju pitanja bosanskohercegovačkih Muslimana, Beograd, 1926.), Bošnjak/Musliman označava „inerciju“, „letargičnost u svakom pogledu“, „lažljivost i hvalisavost“, „fatalizam“, „neobuzdano maštarenje“, pa čak i „homoseksualnost“.
Pitanje nacionalnog izjašnjavanja (da li Srbi, Hrvati ili Slovenci) nije bilo opterećujuće za JMO, jer je ona ovome problemu prilazila vrlo pragmatično i tolerantno. Naime, svi njeni članovi mogli su se izjasniti po svojoj volji, ili kao Srbi, ili kao Hrvati, ili kao Slovenci. Tako se u Skupštini od 24 poslanika JMO (1920) njih 15 deklarisalo kao Hrvati, dva kao Srbi, a pet nikako. Od 18 poslanika JMO 1923. godine samo se Mehmed Spaho izjasnio kao Srbin, a ostali kao Hrvati. Slobodno izjašnjavanje u nacionalnom smislu nikada nije narušilo homogenost stranke, jer se nikada niti jedan značajniji aktivista JMO-a nije pridružio nekoj stranci koja je artikulirala politiku srpskog ili hrvatskog nacionalnog korpusa. Upravo je zbog toga svaka velikonacionalna politika kritizirala rad JMO. Tako je Stjepan Radić, vođa HSS, s ciljem političke destrukcije JMO, optuživao ovu političku stranku da bosanskohercegovačke Muslimane otuđuje od Hrvata. Suočeno sa pokušajima indoktrinacije velikonacionalnih partija i ideologija, rukovodstvo JMO-a je izabralo najbezbolniji put za Bošnjake, a to je jugounitarizam. Svoju politiku jugounitarizma i zaštite Bošnjaka JMO je provodila kroz pragmatičnu maksimu „Bolje je palac vlasti, nego lakat pravde i pravice od drugoga“.
Intelektualno: Kakav je bio položaj Islamske zajednice u Kraljevini?
Islamska zajednica je u monarhističkoj Jugoslaviji dijelila sudbinu mulsimanskog naroda. Još u toku krfskih pregovora pitanje položaja islama u novoj državi iazavalo je vrlo oštru polemiku imeđu srpske Vlade i Jugoslovenskog odbora. Naime, hrvatski političari Ante Trumbić i Bogumil Vošnjak su zahtjevali da priznate vjeroispovjesti u zajedničkoj državi budu samo pravoslavlje i rimokatoličanstvo. No, srpski političari, Nikola Pašić, Stoja Protić i dr. su bili izričito protiv toga. Takvo mišljenje je i prevagnulo pa je islam dobio ravnopravan status sa ostalim priznatim religijama u monarhističkoj Jugoslaviji. Inače, Islamska vjerska zajednica (IVZ) je u novu državu ušla kao heterogena organizacija. Naime, u Austro-Ugarskoj monarhiji, IVZ je bila autonomna vjerska organizacija; u Srbiji je islam bio priznata religija, ali ni približno u statusu kao pravoslavlje, a slično je bilo i u Crnoj Gori. Sve do Vidovdanskog ustava, položaj IVZ bio je okvirno određen tačkom 7. Krfske deklaracije iz 1917. godine u kojoj stoji da su „Pravoslavna, Katolička i Muhamedanska veroispovest (…) ravnopravne prema državi“, te Ugovorom o zaštiti manjina, od 10. septembra 1919. godine kojim je bila zajamčena potpuna zaštita muslimana u Kraljevini SHS. U Ustavu od 1921. godine bila je dozvoljena sloboda vjeroispovjesti i vjeronauke u školama, ali samo ukoliko bi se roditelji đaka izjasnili za ovaj oblik nastave. Također, u Ustavu, čl. 109., regulisano je da „u porodičnim i naslednim poslovima Muslimanima sude državne šerijatske sudije“. Vrhovnu upravu u pogledu vjerskih poslova vodio je ulema-medžlis, na čijem čelu se nalazio reisul-ulema. Ipak, sve do 1930. godine u Kraljevini je egzistirao administrativno-pravni dualizam prema kojem je područje Srbije i Crne Gore bilo pod nadzorom vrhovnog muftije u Beogradu, dok je područje Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije bilo pod ingerencijom reisul-uleme u Sarajevu. Na temelju navedenog stanja, legaliziran je Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, koji je donesen 15. aprila 1909. godine. Ovim Štatutom potvrđen je autonomni karakter IVZ u Bosni i Hercegovini.
Ukidanjem Vidovdanskog ustava i uspostavljenjem režima diktature od 6. januara 1929. godine, bile su stvorene predispozicije za objedinjavanje IVZ u cijeloj Kraljevini. To je ujedno značilo i ukidanje autonomije IVZ u Bosni i Hercegovini. Novim zakonodavnim aktima izvan snage je stavljen Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini i uspostavljena IVZ Kraljevine Jugoslavije (31. januara 1930.). U njenom Ustavu od 9. jula 1930. godine ključna uloga u vođenju IVZ data je ulemi, šerijatskim sudijama i džematskim imamima. Za novog reisul-ulemu, sa sjedištem u Beogradu (umjesto penzionisanog Džemaludina ef. Čauševića), izabran je Ibrahim ef. Maglajlić. Ovakvo stanje ostalo je sve do početka 1936. godine kada je na osnovama sporazuma između dr. Mehmeda Spahe i dr. Milana Stojadinovića donesena Uredba o izmjenama i dopunama Zakona o IVZ Kraljevine Jugoslavije (28.2.1936.). Ovim zakonskim aktom Ustav iz 1930. godine stavljen je izvan snage, a raspuštena je i postojeća vjerska i vakufsko – mearifska uprava. Sjedište reisul-uleme premješteno je iz Beograda u Sarajevo. Tada je izgradnja IVZ započeta na novim temeljima koji su u sebi nosili bitne karakteristike laicizma, odnosno, mogućnosti snažnijeg uplitanja političke elite u rad njenih vitalnih institucija. Laički koncept se, prije svega, ogledao u ukidanju muftijstava i prevlasti svjetovnih lica u tijelima koja su birala reisul-ulema i članove Ulema-medžlisa. Novim Ustavom od 24. oktobra 1936. godine propisana je i nova izborna procedura koja je omogućavala prevlast političkoj eliti iz JMO-a. Ovakav kurs potvrđen je 1938. godine izborom novog reisul-uleme kada je od trojice predloženih kandidata najviše glasova dobio Fehim ef. Spaho, brat Mehmeda Spahe.
Intelektualno: Kako je teklo sprovođenje agrarne reforme u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata?
Pitanje sprovođenja agrarne reforme u monarhističkoj Jugoslaviji je kompleksno pitanje i zahtjeva duboka razmatranja i širu elaboraciju. No, u kraćim crtama bi se moglo kazati sljedeće: Osnovni cilj aktuelne vlasti bio je sprovesti agrarnu reformu s ciljem likvidacije ostataka feudalnih odnosa i velikih zemljišnih parcela latifundija. U procesu rješavanja agrarnog pitanja osnovni problem proizilazio je iz same definicije “feudalnih odnosa”, tj. iz ocjene da li su u određenoj pokrajini još uvijek bili prisutni ostaci “feudalnih odnosa” koje treba likvidirati? Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina aktuelna vlast je smatrala da su “agrarni odnosi u ovoj pokrajini još uvijek u znaku baštinjenja kmetskih odnosa i drugog različitog izrabljivanja sitnog seljaštva”. Ipak, to su bile paušalne i uopćene procjene, koje nisu imale dublju analizu i relevantno uporište u stvarnom životu. Naime, još su reformskim zahvatima iz XIX stoljeća “feudalni odnosi” bili relativizirani, a seljaci dobili pravo da na osnovu slobodne volje i dogovora sa vlasnikom zemlje preuzmu zemlju u zakup. Također, s obzirom na konfiguraciju zemljišta, u Bosni i Hercegovini je bilo vrlo malo velikih zemljišnih parcela koje bi podpadale pod agrarnu reformu. Međutim, ako se uzme u obzir činjenica da se u Bosni u Hercegovini, u pogledu agrarnih odnosa, ne radi isključivo o agrarnom, odnosno privrednom pitanju, nego da je ovdje vrlo izraženo i nacionalno pitanje onda se itetkako može uočiti da je stvarni cilj agrarne reforme u Bosni i Hercegovini bio ne samo likvidacija tzv. feudalnih zaostataka, nego i prekomponiranje vlasničkih odnosa na štetu većinskih muslimanskih zemljoposjednika. S druge strane, razvoj prilika upućuje nas na konstataciju da su srpski seljaci formiranje Kraljevstva SHS shvatili kao pogodnu priliku da nasilnim akcijama riješe agrarno pitanje, u svoju korist. Posebno su bili aktivni ekstremisti iz srpskog naroda, prije svih brojna četnička udruženja (Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić, Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu i druga) i njima bliske organizacije (SRNAO – Srpska nacionalna omladina, ORJUNA – Organizacija jugoslovenskih nacionalista, Narodna odbrana, Srpski kulturni klub i druge), koji su zastupale stanovište, kako je objavljeno u listu lista Srbadija, od 7. februara 1925., da je “Kraljevina SHS stvorena samo za Srbe” te da “Srbi raspolažu životima i imanjima vašim (misli se na ostale narode u Kraljevini SHS, op. A. V.), a vi nemate ništa osim svoje slobodne volje da ostanete u ovoj zemlji i da se pokoravate, ili da se iselite iz okvira naših državnih granica, jer mi hoćemo da carujemo, mi hoćemo da vladamo, mi hoćemo da raspolažemo i telom i dušom i imanjem vašim jer mi pružamo garancije, mi smo temelj ove velike naše Otadžbine”. Iako je kralj obećao da će se “zemlja podeliti među siromašne zemljoradnike, s pravičnom naknadom dosadašnjim njenim vlasnicima”, te pozvao “seljake-kmetove da s poverenjem u kraljevsku reč mirno sačekaju da im država zakonskim putem preda zemlju, koja će u napred biti samo Božija i njihova”, cijeli ovaj proces proveden je uz primjenu bezobzirne kampanje i surovih represalija protiv dotadašnjih muslimanskih zemljoposjednika. Posebne probleme prouzrokovali su seljaci, koji su držali begovsku zemlju pod zakupom. Oni su, prije zvaničnog provođenja agrarne reforme i ugruntovljavanja ove zemlje u svoje vlasništvo, otkazali isplate haka zemljoposjednicima i izvršili nasilno prisvajanje ove zemlje. Pored toga, često se dešavalo da su srpski seljaci predvođeni šovinistima i raznim pljačkašima upadali na beglučke posjede i vršili opći teror. U historijskim izvorima postoji niz dokumenata koji govore o strašnim zločinima koje su izvršili komite iz Crne Gore I razne pljačkaške bande nad golorukim muslimanskim porodicama. Navode se i primjeri planskog ubijanja čitavih familija s ciljem da zemlja ostane bez vlasnika kako bi se lakše mogla prisvojiti. Ova nasilja nad muslimanima naišla su na osudu šire javnosti, pa je čak i radikalski list Samouprava ove zločine vrlo negativno prokomentirao, navodeći da “braća Muslimani u Bosni i Hercegovini imaju dosta razloga da se potuže na svoju sudbinu”.
Kao rezultat sprovedene agrarne reforme stoje sljedeći podaci: u Bosni i Hercegovini je 1910. godine bilo ukupno 10.463 zemljišna posjednika koji su imali kmetove. Od toga broja njih 9. 537 ili 91, 15% bili su muslimani, 663 ili 6, 05% pravoslavaci, 267 ili 2, 55% katolici i 26 ili 0, 25% ostali. Nakon sprovedene agrarne reforme oduzeto je 775.000 ha obradive zemlje I još 400.072 ha beglučke zemlje. Kao naknada za oduzetu zelju bilo je predviđeno 255 mil. Dinara za čiflučka zemljišta I još 25 miliona za beglučku zemlju. Do početka Drugog svjetskog rata isplaćeno je nešto preko 20% od predviđenog iznosa.
Intelektualno.com
