Monarhistička Jugoslavija je za vrijeme svog postojanja u pogledu privrednog razvitka spadala među najzaostalije zemlje svijeta. Kao i u svakoj državi, pa tako i u monarhističkoj Jugoslaviji svi dijelovi zemlje nisu bili podjednako razvijeni. U jednoj takvoj privredno siromašnoj zemlji za tadašnje standarde, Bosna i Hercegovina je spadala među njena najnerazvijenija područja.
Osmanska i Austro – Ugarska vlast ostavile su duboke tragove u privrednom razvoju Bosne i Hercegovine. Završetak Prvog svjetskog rata zatekao je bh. privredu nerazvijenu i zaostalu. Industrija je bila neznatno zastupljena, dok je poljoprivreda bila dominirajuća grana privrede kojom se bavilo preko 85% stanovništva. Prva industrijska postrojenja u BiH podignuta su za vrijeme Austro – Ugarske vlasti. Izgrađena su manja preduzeća u rudarstvu, drvnoj i hemiskoj industriji u kojima je radilo 30 – 40 000 radnika. Većina ovih kapaciteta podignuta su da bi se iz zemlje eksploatisala prirodna bogatstva s kojima je BiH bila bogata. U zemlji se nije mnogo proizvodilo, a strani kapital (većinom njemački i austrijski) dominirao je industrijom.
Iako je poljoprivreda bila glavna privredna grana i ona je bila zaostala i nerazvijena. Tehnički nivo poljoprivrede nije išao u korak sa tadašnjim europskim standardima, što je direktno uticalo na proizvodnju. Pored svega toga bosanski seljak se u ovom periodu po prvi put susreće sa kapitalom od momenta kada je vlast preko privilegovane banke počela izdavati kredite seljacima za otkup zemlje. Mnogi od njih se nisu snašli u novim okolnostima i uslijed dugovanja počeli su propadati. U Austrougarskom periodu nije došlo do riješavanja agrarnog pitanja u zemlji, koje je bilo dominirajuće pitanje poljoprivrede, ali i naconalno-konfesionalnih odnosa u zemlji.
Prvi svjetski rat donio je neznatne promjene, pa je BiH sa ovakvom privrednom slikom ušla u sastav Kraljevine SHS.
Razvoj industrije BiH između dva svjetska rata karakteriše spor razvoj starih tvornica i mali broj novootvorenih tvornica, uz strani kapital kao vodeći u njenoj industriji. Podaci iz 1938. godine govore nam da je u BiH bilo u pogonu 299 industrijskih preduzeća, od kojih je 145 bilo izgrađeno prije Prvog svjetskog rata. Tehnička oprema ovih tvornica je bila niskog kvaliteta i većinom je već istrošena nabavljana u inostranstvu. Prosječan uložen kapital u jednu novootvorenu tvornicu u Kraljevini je iznosio 2.878 000 dinara, dok je u BiH prosjek iznosio 1.851 000 dinara ili 64% jugoslavenskog prosjeka. Većina ovog kapitala je bila stranog porijekla, a privlačila ga je jeftina radna snaga i mogućnost nabavke sirovina za proizvodnju. Male nadnice radnika u BiH rezultat su relativno visokog prirodnog priraštaja stanovništva BiH u odnosu na ostatak Jugoslavije. Povećanje broja radno sposobnog stanovništva doveo je do veće potražnje za radnim mjestima nego što je industrija mogla da zaposli, što je u konačnici dovelo do smanjenja visine nadnica. No broj zaposlenih ljudi je i dalje ostao minoran, kao i produktivnost bosanskohercegovačke industrije. Također je velika stopa nepismenosti, u visini od 72,9% nepismenog stanovništva, dovela do manjka kvalifikovane radne snage što je predstavljalo nepremostiv problem za organizovanje proizvodnje.
BiH je zajedno sa Makedonijom, Crnom Gorom i Kosovom spadala u red najnerazvijenijih zemalja Kraljevine, a sa malim ulaganjima u njhovu industriju samo su još više povaćane razlike u odnosu na privredno razvijenije zemlje.
Nerazvijenost industrije odrazila se i na ostale privredne grane u BiH. Poljoprivreda je i dalje bila zaostala, a njen razvoj kočila je loša tehnička oprema i usitnjenost posjeda koji su nastali kao produkt loše agrarne reforme. Bosanski seljak nije mogao da proizvodi za tržište, a ponekad ni za vlastite potrebe. Dok se Europa susrela sa krizom hiperprodukcije, u BiH je manjkalo poljoprivrednih proizvoda. Nepostojanje velikih industrijskih postrojenja i brojnog proleterijata u gradovima lišila je poljoprivredu tržišta, pa se kapitalistička poljoprivreda u zemlji u ovom periodu nije razvila. Mehanizacija je bila oskudna. Prema podacima iz 1938. godine, u Mostarskoj oblasti u upotrebi je bilo 15. 819 ralica i 352 pluga, a u ostalim dijelovima zemlje situacija je bila slična ili čak gora. Dakle, vidimo da je u periodu između dva svjetska rata osnovno sredstvo za rad bila ralica, plug je bio rijetkost, a traktori gotovo da se nisu ni koristili u poljoprivredi.
Loše provedena agrarna reforma nije napravila nikakav pomak u poljoprivrednoj proizvodnji. Osim što je s njom izmjenjena vlasnička struktura, ništa se značajnije nije dobilo. Posjedi su usitnjeni i kao takvi su lišeni proizvodnje za veliko tržište.
O zaostalosti bosanskohercegovačke privrede između dva svjetska rata ukazuje nam i nerazvijenost saobraćaja. Većina željezničke pruge, koja je bila u prometu u ovom periodu, izgrađena je za vrijeme Austro – Ugarske. Tada je izgrađeno 1. 864 km pruge, dok je u monarhističkoj Jugoslaviji izgrađeno samo 176 km pruge. Ni drumski saobraćaj nije bio u boljem stanju, a karakterisala ga je teška prohodnost kao i slaba povezanost gradova sa rubnim dijelovima oblasti.
Za Intelektualno.com piše: Dino Hajdar
