Osamdesetih godina 20. stoljeća u Vašingtonu počele su se objavljiivati novine u kojima su se pisale samo pozitivne priče. Vlasnik novina u jednom televizijskom gostovanju izrazio je nevjericu da njegov mediji nakon tri godine djelovanja i dalje postoji. Ipak, medij sa puno pozitivnih priča nije dugo izdržao. Proglašen je bankrot.
Brojne političke krize i previranja zaista su izvor negativnih informacija koji neće presušiti, bar ne uskoro. Ali da li ta previranja stvaraju krizu na mikro nivou? Čini se da stvara. Pogledajmo primjer Bosanske Krajine. Tamo su 482 nastavnika postala tehnološki višak, uslijed iseljavanja i smanjenja broja novorođene djece. Bosna i Hercegovina je u okovima Dejtona koji je zaustavio rat, ali i postavio niz prepreka za napredak.
Sigurno slijetanje aviona nije vijest, ne izaziva interesovanje javnosti, pa samim time i medija, ali eventualna nesreća sigurno će privući mnogo pažnje. Mediji zarađuju na informisanju građana o onome što njih zanima i u tome nema ništa loše. Ipak, da li nam mediji stvaraju osjećaj beznađa? Da li vam je čitanje par članaka pokvarilo dan? Da li stvaramo neku vrstu masovne, kolektivne depresije?
Posebno je primjetna „promocija“ odlaska iz naše domovine, a pritom ne mislimo na turističku ponudu. Konstantno smo bombarovani člancima da sunce tuđeg neba, ipak bolje grije. Politika je kriva za sve, kažu izvještaji, a mi treba da spakujemo kofere i prodišemo negdje drugo. Vjerovatno do sljedeće velike svjetske ekonomske krize. Sada, dok je zemljama Zapada potrebna radna snaga u koju nisu uložile niti jednu marku, naši mediji će odraditi posao promotora napuštanja rodnog kraja.
Ljudi koji su izloženi negativnim vijestima, ne iznenađujuće, postanu sumorni. Istraživanje koje iznosi britanski „Guardian“ pokazuje da negativne vijesti izazivaju: pogrešnu procjenu rizika, tjeskobe, negativno raspoloženje, kontinuirani, stečeni osjećaj bespomoćnosti, prezir i neprijateljstvo prema drugima, gubitak empatije i u nekim slučajevima potpuno izbjegavanje vijesti. Mnogi postaju fatalisti pa govore Donirao bih novac, ali gladne djece je sve više i više. Ne mogu ništa promijeniti.
Čime nas mediji zabavljaju da nakratko zaboravimo negativnosti koje smo upravo konzumirali? Šundom. Nevjerojatnom dozom šunda i nebitnih informacija, koje formiraju ubitačan koktel u kojem, između ostalog, “spoznajemo” šta je starleta, bivša sudionica neke reality emisije obukla i gdje je danas ručala. A gdje je društvena odgovornost? Kako potičemo mlade da doprinesu svojoj zajednici, porodici? Gdje su djeca koja osvajaju medalje na matematičkim olimpijadama? Negdje na kraju balade!
Počnimo donositi pozitivne priče. Krenimo dizati moral nacije. Smanjimo priču o razlikama. Budimo od pomoći da nam država doživi ekonomski i kulturni preporod. Sivilo koje nas okružuje neće samo nestati, moramo biti proaktivni. Mediji moraju preuzeti odgovornosti, pa ako treba i vodeću ulogu u promociji pozitivnih, moralnih vrijednosti, ljubavi prema domovini. Treba nam više priča o mladim uspješnim obrazovanim ljudima, više govora o tome šta možemo popraviti, a ne o tome šta „zle sile“ žele pokvariti. Prestanimo pretvarati medije u fabrike negativnih vijesti, crnu hroniku i baze nebitnih informacija!
Za Intelektualno.com piše: Faris Marukić
