Piše: Adnan Muratović
Opći okvirni sporazum o miru u Bosni i Hercegovini, poznat kao Dejtonski sporazum, između ostalog, postavio je osnove i za reguliranje i implementaciju vojnih segmenata sporazuma. Ako se fokus stavi isključivo na pravni aspekt sporazuma, moguće je razlikovati nekoliko važnih akata koje ćemo podijeliti prema njihovoj hijerarhiji, ili prosto rečeno snazi jednih prema drugim. Time dolaze do izražaja sami akti, kao i njihova međunarodnopravna snaga.
Dejtonski mirovni sporazum u svojim aneksima 1-A i 1-B definira okvir po kojem će se izvršiti regionalna vojna stabilizacija, što u današnjem vremenu krize pokazuje posebnu važnost. Da bismo razumjeli značaj ovih aneksa, potrebno je dati određene uvodne napomene. Aneks 1-A definira obaveze koje su strane potpisnice sporazuma morale izvršiti kako bi ratna misija UNPROFOR-a prestala, a na snagu stupio mandat snaga pod nazivom “Implementation Force”, ili skraćeno IFOR. Ove snage su imale zadatak osigurati kontinuirani i trajni prekid neprijateljstava, zabranu korištenja sile od bilo koje strane, zabraniti ulazak bivših zaraćenih strana u teritorij pod kontrolom druge strane. Pored toga naloženo je da se sve takve akcije moraju provoditi uz pristanke državne vlasti, posebno Predsjedništva BiH, uz puno uvažavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. Također, taj aneks je utvrdio i razmještanje vojnih snaga Republike BiH i drugih vojnih formacija u BiH u 3 faze, što uključuje povlačenje teškog naoružanja, utvrđivanje međuentitetske linije za potrebe sporazuma i mjere za izgradnju povjerenja. Osim navedenog, Aneks 1-A podrazumijeva i pojedinosti uspostavljanja komandne strukture IFOR-a i pratećih parametara, uspostavljanje zajedničke vojne komisije, redovno obavještavanje, razmjenu zarobljenika i druge oblike saradnje.
Da bismo razumjeli današnje narušavanje balansa vojnih snaga država potpisnica Dejtonskog sporazuma, potrebno je imati uvid u Aneks 1-B koji sadrži jasne upute za subregionalnu kontrolu naoružanja. Prva tri člana ovog aneksa, tiču se uspostavljanja mira, izgradnje povjerenja i bezbjednosti te nemaju dugotrajni karakter. Član 4. Aneksa 1-B utvrđuje kako će strane pod okriljem OSCE-a (Organization for Security and Co-operation in Europe / Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju) postići sporazum o izbalansiranim nivoima naoružanja i ograničenjima brojnosti vojske.
Donošenje Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja
Aneks 1-B predviđa donošenje Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja koji mora biti baziran na kriterijima „veličine populacije, trenutnih vojnih oružanih efektiva, odbrambene potrebe i relativnog nivoa snaga u regionu”. Navedeni sporazum je potpisan u Firenci 14. juna 1996. godine pod okriljem i koordinacijom OSCE-a. Cilj je bio ustanoviti brojčano ograničenje raspoloživih sredstava naoružanja, tenkova, artiljerije, oklopnih borbenih vozila, borbenih aviona, borbenih helikoptera i slično. Također, sporazum sadrži propozicije eventualnog neuspjeha postizanja sporazuma u roku od 180 dana od stupanja na snagu Aneksa 1-B, gdje bi se ograničenja utvrdila po srazmjeru 5:2:2. Šta znači taj omjer? Osnovni nivo srazmjera definiran je prema tadašnjim vojnim kapacitetima i brojem stanovništva Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), gdje SRJ zadržava 75 % osnovnog nivoa, Republika Hrvatska 30 % i Bosna i Hercegovina isto toliko 30%.
Predviđeno je da se svaka strana može povući iz sporazuma ako utvrdi da su vanredni događaji ugrozili njene interese. Pojednostavljeno, to bi bili scenariji rapidnog naoružavanja npr. neke od strana, pripreme i izvođenje manevara za vršenje ratnih operacija i širenja vojnih kapaciteta. Kao što svjedočimo neki od tih scenarija kao što su rapidno naoružavanje i izvođenje manevara posebno su evidentni u Srbiji što narušava uslove iz Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja.
Uzimajući u obzir stvarni debalans na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu i izmijenjene pozicije moći pred samo potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, treba imati na umu nekoliko činjenica. Bosna i Hercegovina kaska za regionom ne samo u smislu kapaciteta s kojim raspolaže, već i po pitanju modernizacije oružanih snaga. Druga činjenica jeste da je Srbija nastavila sa oružanim sukobima u regionu nekoliko godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma tako što je djelovala na Kosovu, iako je period djelimične demilitarizacije prije toga počeo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Srbija sa smanjenjem vojnih kapaciteta počinje nakon Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a od 2008. godine i nezavisnosti Kosova veoma često diže borbenu gotovost kao svojevrsnu predstavu za narod.
Na osnovu Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja angažirani su i posebni izaslanici za svaku stranu potpisnicu kako bi se unaprijedio sam proces. Cilj je bio, prema OSCE-u, za svaku stranu uspostaviti i uravnotežiti stabilan nivo odbrambenih snaga sa najnižim brojem, a u skladu sa odgovarajućom sigurnošću. U pogledu samog reguliranja i onoga što sporazum propisuje, potrebno je s pravnog stanovišta razlikovati nekoliko pojedinosti kao što su predmet i ograničenja koja donosi sporazum. Često se zakoni državnog zakonodavstva pokažu neefikasnim iz razloga što se pravnim aktom (zakonom) ne predviđa sankcija ili mehanizam provođenja. Slično je i sa međunarodnim sporazumima, samo što je u njima akcenat na mehanizmima provođenja i radu strana u sporazumu, dok su sankcije u takvim slučajevima mutno polje. Ovakvi sporazumi se baziraju na bona fides maksimi, tj. dobroj volji strana potpisnica. U ovom sporazumu suštinske odredbe o ograničenju naoružanja počinju u članu IV, gdje su obuhvaćeni svi tenkovi, borbena oklopna vozila, topništvo, borbeni avioni i jurišni helikopteri. Početna ograničenja su morala biti postignuta 16 mjeseci nakon potpisivanja, obzirom da su strane potpisnice imale više naoružanja nakon rata. Druga obaveza, koja i danas vrijedi, jeste zabrana prelaska maksimalnih količina naoružanja. Maksimalne količine naoružanja su za svaku državu pratile navedeni omjer od 5:2:2. Kao primjer, navodimo kategoriju tenkova gdje je maksimum za tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju bio 1025 tenkova, 410 za Hrvatsku i 410 za Bosnu i Hercegovinu. Nakon što je Crna Gora stekla nezavisnost, ograničenja za Srbiju su postavljena na približno 67% osnovne vrijednosti, dok su za Crnu Goru iznosila 8%. Procenti su izračunati na osnovu cjelokupnog posjeda SRJ iz 1996. godine. Vlade Crne Gore i Srbije su 6. jula 2007. godine u Podgorici potpisale bilateralni sporazum o principima i procedurama za sprovođenje Sporazuma.
U skladu sa reformom odbrane, u Bosni i Hercegovini ovlasti su prenesene na državni nivo nakon što su formirane Oružane snage Bosne i Hercegovine, na koje se odnosi sada taj cjelokupni iznos. Zanimljivi su podaci o jurišnim avionima i helikopterima, gdje tadašnja SRJ zadržava pravo na 155 aviona i 53 helikoptera, 850 oklopnih borbenih vozila, 3750 topničkih oružja, dok je za Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku utvrđena simetrija od prije pomenutih 410 borbenih tenkova, 340 oklopnih borbenih vozila, 1500 topničkih oružja, 62 borbena aviona i 21 jurišni helikopter.
Mehanizmi Sporazuma
Sporazum utvrđuje mehanizme kojima se osigurava efikasno provođenje, što spada u najbitnije odredbe. U pogledu samih mehanizama određuje se:
1. Obaveza obavještavanja i razmjenjivanja informacija o svom osoblju i naoružanju,
2. Pravo svake strane na provođenje i prihvaćanje inspekcije i
3. Osnivanje subregionalne konsultacijske komisije, čije će djelovanje biti bazirano na donošenju odluka konsenzusom svih strana, uz rotirajućeg predsjednika.
Svi ovi mehanizmi i postupci su utvrđeni u njihovim odgovarajućim protokolima. Obzirom da je OSCE vršio ulogu nadzornika, odredbe koje su provođene imale su i taj eksterni kontrolni element, međutim, nakon 2014. godine, donošenjem amandmana OSCE više nema tu ulogu i danas je to povjereno stranama potpisnicama.
Sve strane uključujući i OSCE su izuzetno zadovoljne postignutim učinkom. Rukovdstvo OSCE-a je u svom zvaničnom obraćanju povodom 25 godišnjice potpisivanja sporazuma izjavilo sljedeće: “Tokom primjene Sporazuma uništeno je 10.292 komada oružja i obavljeno je 476 misija, 776 inspekcija i 129 inspekcija za smanjenje količina. Smanjeni su broj inspekcijskih objekata i broj inspekcijskih kvota. Gotovo 1.300 asistenata i 140 gostujućih posmatrača iz 29 država članica OSCE-a učestvovalo je u inspekcijama.”
Neizvjesna budućnost Sporazuma
Iako je istaknuta poprilično uspješna saradnja i kooperacija u provođenju provizija sporazuma, potrebno se vratiti na pitanja trenutnog ubrzanog naoružavanja.
Prvo, evidentna ekspanzija vojnih kapaciteta država s kojim graniči Bosna i Hercegovina, dovodi u pitanje opstojnost postignutih dogovora. U vremenima široke modernizacije i adaptacije oružanih snaga modernim oblicima ratovanja (asimetrično ratovanje, proxy ili marionetsko ratovanje), ne možemo biti sigurni da važeća ograničenja mogu vršiti predviđenu kontrolnu funkciju.
Drugo, u cjelokupnu problematiku uvodi se pitanje definiranja modernog oružja, posebno oružja veće destruktivne moći. Današnje moderno ratovanje, uključuje vrste naoružanja koje se možda ne mogu kategorizirati u odredbe sporazuma, što ostavlja prostora za pravne praznine u definiranju ograničenja. To je u krajnjem slučaju podložno raznim vrstama malicioznog ponašanja i teških zloupotreba. Uzimajući u obzir nepredvidivost političkih aktera u manipuliranju činjenicama, postavlja se pitanje, kako se može izbjeći kontroverza oko buduće klasifikacije oružja kao što su bespilotne letjelice, dronovi i druge vrste autonomnih vojnih robota? Oružane snage Bosne i Hercegovine moraju raspolagati i ovakvim vojnim kapacitetima. Svjesni smo da ta industrija svakim danom unaprjeđuje svoja tehnološka dostignuća. Sporazum utvrđuje mogućnost predlaganja amandmana, što bi se moglo uzeti kao šansa za reguliranje ovih pitanja. Ovdje također, treba imati na umu kako je aktuelni sporazum neograničenog trajanja. Međutim, eventualnim budućim amandmanima to može biti i vremenski ograničeno.
Pored vojno-sigurnosnog segmenta, neizvjesnost koja izvire iz trenutnog vojnog rasporeda, ovisi i o pravnom i političkom aspektu, ne izuzimajući nijedan od ta dva aspekta. Analizom pravno-političkog stanja, mogli bismo promptno reagirati na disbalans koji je na snazi. To podrazumijeva angažiranje eksperata iz područja geopolitike i sigurnosti unutar prodržavnog/probosanskog političkog bloka. Također, uvijek treba voditi računa o svim ostalim balkanskim državama koje nisu dio ovog sporazuma, ali su relevantne kao i same potpisnice.
Izvor: IGES
