„Nema riječi kojima bih opisao svoju tugu i razočaranost postupcima tih (ne)ljudi koji su to uradili i koji uporno rade na uništavanju vakufa i bošnjačke imovine. Nailazimo na velike kosti koje jako smrde i koje se namjerno bacaju tu pored džamije i u avliju džamij, to su potvrdili i ljudi koji tu žive, ali zbog straha ne smiju da govore.“ “Izašao sam iz kuće, pošao na iftar, i tad mi je komšija počeo psovati tursku i ustašku majku. Onda je počeo lupati po autu rukama, a onda lopatom. Slomio mi je šoferšajbu.” “Narod je u četvrtak cijeli dan dolazio i pitao što se dogodilo, kada ću doći. Primjetan je strah i to se moglo jučer vidjeti ovdje na onima koji su se okupili.“
Ove izjave nisu izjave od strane američkih demonstratora, niti su izjave javnih ličnosti-pjevača, glumaca, sportista koje iz meni neobjašnjivih razloga šira populacija smatra osobama od relevantnosti i važnosti. Također nisu izjave samoprozvanih revolucionara i lidera čiji rejon djelovanja je od Sebilja pa do Marijin-Dvora. Ovo su jadanja bošnjačkih povratnika koji su uprkos najvećoj žrtvi za slobodu i život, zaboravljeni pred našim očima, u našoj avliji. Kao poseban fenomen društvene svijesti bih istaknuo uklapanje u sliku tema kreiranih „u bijelom svijetu“, daleko od naše društvene realnosti. Problematika navedenog fenomena je u činjenici da prihvatanjem globaliziranih tema, svijest se prenosi sa ljudske posebnosti i važnosti malog čovjeka, na aktuelnu i popularnu globalnu tematiku. S obzirom da su većini stanovništa više-manje dostupni mobilni uređaji putem kojih se otisnu u navedenu tematiku, taj fenomen je udaljio bosanskohercegovačko društvo, naravno sa iznimkama, u tom istom smjeru.
Mali čovjek koji svakodnevno trpi golgote, ponižen i prestravljen, nije dovoljno zanimljiva tema za svakodnevnu priču. Prioritet javnog diskursa moraju biti problemi našeg naroda. Šovinizam i grozote koje povratnici svakodnevno preživljavaju su postali teme koje su aktuelne na par datuma u godini, kada osvane novi uvredljiv antibosanski i antibošnjački grafit, ili kad nova svinjska glava bude bačena u avliju džamije u manjem bh. entitetu. To je devastirajuća činjenica uzevši u obzir da vrhuncem bošnjačkog altruizma možemo smatrati njihovo vraćanje na ognjišta s kojih su protjerani na najgnusniji moguć način, i nastavljanje tradicionalnog bošnjačkog života, kao i njihovo pamćenje historije, te širenje bošnjaštva na prostoru na kojem to nije ni blizu ugodno ni jednostavno, kao što je to na prostoru u kojem je bošnjački narod u većini. Krivica za takav maćehinski odnos prema našem narodu je kolektivna.
Krajnje bi bilo sebično svu krivicu prepisati jednoj strani. Dok god prioritet u mainstream medijima, u neformalnom razgovoru, na društvenim okupljanjima budu beskorisne teme koje nisu povezane sa bosanskohercegovačkom stvarnošću, krivica će biti na svima nama podjednako raspodijeljena. Izuzetan primjer obavezne strategije probosanske politike usmjerene na pitanje povratnika sistematski izlaže autor i historičar, mr. Admir Lisica u svojoj knjizi „Bošnjačka emigracija-izazovi i perspektive“, u kojoj između ostalog ističe važnost ulaganja bošnjačke dijaspore u manji bh. entitet.
Autor navodi da je „trajno zbrinjavanje u vidu zaposlenja“ jedan od najefikasnijih metoda u omogućavanju dostojnog života bošnjačkih povratnika. Također se navodi da neizostavan dio te strategije mora biti uvezivanje mlađih povratnika sa svojim sunarodnjacima iz Federacije „sinergijom vlasti, Islamske zajednice, NVO sektora, dijaspore i privatnih subjekata.“ Suština ovog teksta nije kritikovanje, suština je poziv da zaustavimo kolektivnu zaluđenost nama nebitnim temama, te da usmjerimo svoje djelovanje prema bh. stvarnosti i velikim problemima malih ljudi, koji u našoj avliji prolaze neopaženo. Povratnici nisu i ne smiju biti zaboravljeni „dok je svijeta i vijeka“.
Za Intelektualno.com piše: Faruk Dević
