Da bi bolje istražili i razumjeli pitanje položaja Roma u bilo kojem historijskom razdoblju treba razumjeti kako Rome posmatraju i predstavljaju društva čiji je ova zajednica sastavni dio. To je potrebno zato što romske zajednice u istočnoj Europi nisu hermetički izolirane i samodostatne društvene i kulturne zajednice i oni su uvijek postojali barem u “dvjema dimenzijama”, što se kratko može nazvati “etnicitet” i “nacionalnost”, tj. i kao zasebna etnička zajednica, i kao etnički utemeljeni dio društva unutar pojedine nacije. – gdje žive generacijama i čiji su građani.
Istraživanje na temu Romska građanska emancipacija između dva svjetska rata, otkrila je brojne ranije nepoznate ili podcijenjene materijale u pogledu označavanja/nazivanja istraživanih zajednica. S druge strane, razlog za to je bilo stalno ponavljanje rasprava na posljednjih nekoliko godišnjih sastanaka i konferencija Gypsy Lore Society o upotrebi oznaka “Romi” ili “Cigana” koji predstavljaju dva vodeća naziva kojima se ova kulturno-etnička grupa označava. Europska unija kroz svoje važeće akte provlači naziv Romi, koji potiče više iz unutrašnjosti zajednice.
Posljednjih desetljeća koncept orijentalizma Edwarda Saida (1978.) imao je dubok, transformativan utjecaj u cijelom spektru društvenih i humanističkih nauka. Prema jednom od glavnih principa ovog koncepta, moderne zapadne (postkolonijalne) studije kreirale su predrasude „autsajder“ interpretacije Istoka, gdje oni zapravo nisu ispitivali sam predmet istraživanja, već svoje vlastite ideje o tome.
Problem orijentalizma u romskim studijima ima široke dimenzije i može se promatrati iz različitih perspektiva. Svakako, u prvom planu su problemi orijentalizma u proučavanju samih romskih zajednica, ali ne manje zanimljivo analizom orijentalističkog tretmana (ili namjernog zanemarivanja) autora koji potječu iz proučavanih zajednica. Stoga ne čudi da su se problemi s kojima se susreću istočnoeuropski naučnici pokazali slični onima s kojima se suočava tzv. nova romska elita.
Problem orijentalizma na području romskih studija nije (i ne može biti) čisto akademski problem. Uobičajena pojava je konačna ovisnost i povezanost znanstvenog pristupa (odnosno rezultata istraživanja) sa ‘vanjskim’ faktorima prema nauci; u našem slučaju vodećih socio-ideoloških paradigmi. Akademska znanost nije i ne može biti ostrvo “čistog objektivnog znanja”; ona se uvijek razvija prema općem socio-ideološkom kontekstu, i uvijek u određenoj mjeri zavisi od toga.
Posmatrano usko iz ugla Bosne i Hercegovine veoma je lako i jasno uočljivo nedostatak istraživačkog rada kada je u pitanju historija romske manjine, kao višestruko marginalizirane skupine. Enes S. Omerović u svom radu „Sa margina bh. historiografije: nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini (1918 – 1941)“ upravo ističe činjenicu da su Romi i Jevreji prisutni na tlu Bosne i Hercegovine otprilike u jednakom trajanju, ali broj sačuvanih izvora, naučnih radova govori o većem stepenu isključenosti Roma u odnosu na jevrejsku zajednicu. On navodi da Romi balansiraju između marginalizacije i potpune isključenosti iz društva, a stil života i odnos većine prema ovoj manjini čini ih gotovo nevidljivim u arhivskoj građi, a da takav položaj unutar arhivske građe za sobom povlači manju zastupljenost u historijskoj nauci. “Postavlja se onda pitanje jesu li Romi živjeli izvan vremena tj. izvan historije. Odgovor je, „ne“. Romi nisu živjeli izvan vremena, izvan historije već su „oni izrazito osjećali njen utjecaj obilježavan ediktima, naredbama, pogronima, pa konačno i genocidom u Drugom svjetskom ratu.“
Za Intelektualno.com piše: Faris Marukić
