Piše: Uzeir Alispahić
Svjedoci smo sve češće pojave u našem društvu i novih omiljenih likova „mainstream“ medija pod nazivom – „politički analitičari“. Šta se podrazumijeva pod tim „zanimanjem“ i zbog čega su oni značajni i sve više zastupljeni u javnom prostoru? Da li je za „zanimanje“ politički analitičar potreban neki stepen obrazovanja? Postignuti rezultati u smislu „pogođenih“ političkih analiza? Šta uopće čini nekog čovjeka koji se pojavljuje u javnom prostoru političkim analitičarem?
Razmišljanjem i analizom dostupnih informacija ustanovio sam da ne postoji kriterij po kojem možemo svrstati neku osobu u politčke analitičare. Dovoljno je da je određena osoba prisustovala nekolicini emisija na televiziji u kojima se govori o politici da bi je mediji oslovljavali sa terminom „politički analitičar“. Dakle, taj kriterij postavljaju mainstream mediji. Drugim riječima, oni često u emisije zovu ljude koji govore onako kako oni žele, a ne koji su na strani istine. Temeljna karakteristika svih tzv. političklih analitičara jeste da oni pričaju priču koju vole čuti vlasnici medijskih kuća (odnosno njihovi finansijeri), te je dovoljno biti podoban bez ikakve stručnosti u bilo čemu da bi neko postao politički analitičar.
Svjedoci smo, također, da neki najpoznatiji politički analitičari u svijetu, ali i kod nas (npr. nezavisni politički analitičari iz Sarajeva), vrlo rijetko imaju tačne političke analize, štaviše, analize uzroka i zaključci njihovih političkih analiza su, uglavnom, pogrešni, ali i dalje se nazivaju političkim analitičarima i ponosno nose tu titulu za koju niti treba obrazovanje, niti govori o analitičkim sposobnostima tih osoba.
Dalje se može postaviti pitanje zašto se stalno insistira na pojmu politički analitičar za osobe koje ne ispunjavaju osnovne kriterije minimalno tačne prognoze političke analize?
Razlog tome je višestruk, ali osnovni uzrok zašto mediji stalno to napominju i tako oslovljavaju svoje poslušnike jeste zbog slanja poruke o lažnoj stručnosti i stvaranju iluzije da stručni ljudi potvrđuju ono što novinari govore, te se tako stvara privid da oni koji sjede za malim ekranima nisu stručni u pogledu političke analize, dok oni koji sjede s druge strane imaju neko „alhemijsko“ znanje kojim otkrivaju izmanipuliranim masama pravu političku istinu.
Svjedoci smo, također, da nezavisne političke analitičare podržavaju određene političke stranke, jer „dopada“ im se način analize. Pojam „nezavisni“ („slobodni“) kako mediji, tako i politički analitičari treba u potpunosti raskrinkati. Svi mediji se pozivaju na slobodu medija, navodno, vlast ne treba da utiče na njih, jer medijsko informisanje javnosti mora biti nezavisno od politike. Međutim, u stvarnosti se događa baš suprotno. Mediji se finansiraju iz određenog centra, koji zagovara određenu politiku, te se može postaviti pitanje – kako onda da novinar bude slobodan u izvještavanju, ako finansiranje (opstanak) medijske kuće zavisi od toga da li će se dopasti gazdama (finansijerima) ili ne? Jasno je da je termin slobodni mediji floskula koja se stalno mantra u svrhu zaslijepljenja običnih ljudi, jer više puta ponovljena laž postaje istina. Isti je slučaj sa tzv. političkim analitičarima, neki ljudi koji su u javnom prostoru govorili ono što medijske kuće ne opravdavaju (pa iako se pokazalo kao istina) su ignorisani od medijske javnosti, te im ne pripisuje termin „politički analitičar“, nego šarlatan i slično. U suštini, ukoliko se tvoje mišljenje poklapa svjesno ili nesvjesno sa finansijerima medijskih kuća ti si relevantan politički analitičar, a ako ne onda si šarlatan. Dakle, jasno je da su politički analitičari ustvari zavisni politički agenti određenih politika. Stoga, ukoliko bismo željeli da saznamo od koga ja „nezavisan“ određen politički analičar, odnosno čiji je politički agent, potrebno je samo da pratimo trag novca koji govori više od praznih riječi „ja sam nezavisan/neovisan analitičar“ i slično.
Postoje dvije vrste tzv. političkih analitičara:
1) To su oni koji znaju da ono što pričaju služi za manipulaciju javnosti i prihvataju to i rade to zbog novca (ili slave) i;
2) To su oni koji smatraju da su „pokupili svu pamet svijeta“, te služe kao „korisni idioti“ dominantnim politikama i uvjereni su u to što govore.
Hegel ustavljuje pojam „duh vremena“ koji definiše kao skup prihvaćenih ideja koje dominiraju u određenom vremenskom periodu. Možemo povući analogiju sa trendom koji se odnosi na ono što je trenutno prihvaćeno od mainstream medija, a samim tim i većine populacije. Prva spomenuta vrsta političkih analitičara je mnogo opasnija, jer oni nemaju ni htijenje (namjeru/nijet) da budu objektivni, te podređuju svoje mišljenje „duhu vremena“ zbog koristi (novac, društeveni status, slava..). Druga vrsta političkih analitičara je usvojila vrijednosti određenog „duha vremena“, te zagovaraju dominantne vrijednosti smatrajući da predstavljaju apsolutnu istinu (a to odgovara ljudima koju kontrolišu taj narativ – finansijerima mainstream medija). Primjere prilagodbe mase „duhu vremena“ možemo jasno „vidjeti“ kroz historiju, pa čak i u bliskoj prošlosti. Isti ljudi koji su zagovarali komunizam, danas su najveći zagovornici korporacijskog kapitalizma.
Međutim, bili oni svjesni toga ili ne, neophodno je da shvatimo da to nisu nikakvi stručnjaci (nisu za to obrazovani, niti je neophodno imati određene rezultate iz političke analize), niti je potreban bilo kakav racionalan uslov da bi neko bio politički analitičar, nego sve što je potrebno jeste dobar odnos sa mainstream medijima, bez obzira da li znate bilo šta o politici ili ste totalni laik za to.
Ukratko, dovoljno je da neki politički subjekt (ili medijski moćnik) pozove par puta nekoga da u određenoj emisiji govori o politici i da postane tzv. politički analitičar, a naravno podrazumijeva se nezavisni, jer mu „novac“ koji prima od finansijera pruža materijalnu sigurnost i nezavisnost. Taj nezavisni politički analitičar, zajedno sa „mainstream“ medijima i političkim strankama i subjektima koji zagovoraju određenu ideologiju u plesu „šejtanskog kola“ programira i kontroliše umove ispred malih ekrana kako bi ostvarili dobit/korist za svoju političku opciju.
Moj bivši profesor na Odsjeku za filozofiju dr. S. B. jednom prilikom na predavanju je rekao: „Pojave se neki ljudi, za koje nisi nikad čuo, a koji pričaju o politici ono što svi mi znamo i dobiju epitet „političkog analitičara“, pa mislim stvarno da je to nasilje nad inteligencijom građana“.
P. S. Ne mislim da je ovo neko „sveto slovo“, ali je bitno da neko napiše nešto što svi znamo.
