Okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro – Ugarske Monarhije prekinut je višestoljetni razvoj zemlje u okviru Osmanskog carstva, a za Bošnjake muslimane je ovaj „prevrat“ značio prelazak iz jednog civilizacijskog kruga u drugi, koji se kulturom, religijom i načinom života veoma razlikovao od onog u kojem su oni živjeli. S obzirom da je vjera među Bošnjacima imala veliku ulogu, ovakva jedna promjena nije mogla biti bezbolna. Godinama poslije okupacije Bošnjaci su se osjećali poptupno izgubljeni, prepušteni sami sebi i bez ikakve ozbiljne političke organizovanosti, a jedini pokret Bošnjaka koji se rodio u narodu bilo je iseljavanje u Tursku.
Prvi značajan politički pokret muslimana Bošnjaka bila je borba za vakufsko – mearifsku autonomiju, koja je počela 1899. godine, a koju je pokrenula opozicija koja se protivila vladinim prijedlozima o organizaciji vakufa. Okupaciona vlast je, nakon zaposjedanja BiH, činila sve što je u njenoj moći da prekine sve veze Bošnjaka sa Istanbulom, mada je prema Carigradskoj konvenciji sultan ostao vrhovni vjerski autoritet muslimanima u okupiranoj zemlji. Na istaknuta državna i vjerska mjesta postavljani su ljudi lojalni Monarhiji, a osnovana je i Islamska zajednica za BiH nezavisna od Istanbula sa Hilmi ef. Omerovićem kao prvim reis ul-ulemom. Osnovni bošnjački kulturno – politički interes tog perioda odnosio se na rad i i položaj vakufa, kao osnovnih materijalnih izvora za izdržavanje škola i ostalih mearifskih institucija. Vlada je 1893. godine pristupila konačnom uređenju vakufa, na osnovu prijedloga Privremene vakufske komisije, čiji je predsjednik bio sarajevski gradonačelnik Mustafa-beg Fadilpašć, a u stvarnosti Komisiju su vodili vladini izaslanici profesor Balint i vladin tajnik Istvan Kvasay. Pri raspravljanju o vakufskoj organizaciji javila se opozicija predvođena mostarskim muftijom Ali Fehmi ef. Džabićem, koja je tražila potpunu autonomiju u vakufsko – mearifskim poslovima. Na kraju rasprave, nacrt koji je podnijela Komisija postao je naredba kojom je Zemaljsko vakufsko povjerenstvo postalo savjetodavna, a Zemaljska vakufska direkcija izvršna vlast nad vakufskim poslovima. Bošnjaci muslimani nisu bili zadovoljni novom vakufskom upravom jer u njoj nije učestvovao narod, a sva vlast u vakufskim poslovima bila je u rukama vlade. Oktroiranje vakufske organizacije, kao i ranija politika vlasti prema vjerskim i prosvjetnim pitanjima Bošnjaka muslimana bili su uzrok borbe za vakufsko – mearifsku autonomiju pokrenute 1899. godine.
Autonomna borba Bošnjaka počela je u Mostaru, protestnom šetnjom njegovih građana 5. maja 1899. godine, a povod za to je bila vijest da su neki katolici oteli maloljetnu Fatu Omanović, kćerku težaka Osmana Omanovića i da su je odveli u nepoznatom pravcu. I prije su se dešavale otmice bošnjačke djece od strane katoličkog klera i milosrdnih sestara, ali nijedan slučaj nije izazvao takve posljedice kao slučaj Fate Omanović. Protestna skupština u mostarskoj kiraethani (čitaonici) ukazala je na opasnost katoličke vjerske propagande, i njenog prozelitizma koji je postajao sve izraženiji. Na pomenutoj skupštini učestvovalo je preko hiljadu ljudi, a na njoj je izabran i odbor od 12 članova, na čelu sa efendijom Džabićem. Odbor je okružnom načelniku baronu Benku podnio zahtjev da se maloljetna Fata pronađe i vrati svojim roditeljima. Vlast se nije obazirala na ovaj zahjtev, kao i na naredne koje je ovaj odbor slao na njenu adresu, a kao razlog inteziviranog pokrštavanja muslimana, vlast je navela „slab vjerski odgoj islamskog naroda u Bosni i Hercegovini.“
Ovakvo držanje okupacione uprave u Hercegovini izazvalo je veliko nezadovoljstvo među Bošnjacima Hercegovine, koji su izrazili podršku i solidarnost sa mostarskim pokretom. Ohrabren ovom podrškom, mostarski odbor je odlučio da od vlade zahtjeva vakufsku autonomiju na području Hercegovine, svoje, kako su oni govorili, „uže domovine“. Odbor je u roku od četiri mjeseca pripremio dvije predstavke o nacrtu autonomnog statuta za vakufsko – mearifsku zakladu u Hercegovini. Prva predstavka predata je Benjaminu Kalayu u Beču 14. oktobra 1899. godine, a druga 19. oktobra iste godine caru Franji Josifu u kraljevskom dvoru u Budimu. U predstavkama su sadržani zahtjevi o odvajanju vakufa u Hercegovini, te o formiraju njegovih posebnih organi u Mostaru. Također, mostarski odbor je zahtjevao da se, radi poboljšanja vjerskih prilika među Bošnjacima, formira jedan Islamski duhovni odbor sa širokim ovlastima koji bi pregledavao sve školske knjige, kako bi se spriječio sadržaj koji se kosi sa principima islama. U suštini predstavke izražavaju nepovjerenje u vjerske i vakufske institucije koje je vlada imenovala i traži se formiranje autonomnih islamskih institucija.
Zemaljska vlada je, nakon opširne analize, 12. decembra 1899. godine predložila da se predstavka i predloženi nacrt statuta autonomne vakufsko – mearifske naklade odbiju kao neosnovani. U aprilu naredne godine, Zemaljska vlada je smijenila efendiju Džabića sa položaja mostarskog muftije, zatvorila kiraethanu, a njenog sekretara Šerifa Arnautovića otpustila iz općinske službe. Mjere koje je vlada preduzela protiv mostarskog odbora, pogotovo smjena efendije Džabića, imale su velike posljedice. Nezadovoljstvo Bošnjaka ovim mjerama proširilo se i na Bosnu, u kojoj Travnik uzima ulogu koju je imao Mostar za Hercegovinu i postaje sjedište opozicije u nastavku borbe za vakufsko – mearifsku autonomiju.
Za Intelektuano.com piše: Dino Hajdar
