Piše: Uzeir Alispahić
Pojam anamnesis dolazi iz grčkog jezika: (anámnēsis) – što znači „pri-sjećanje“. Međutim, u Platonovom smislu to nije samo riječ, nego epistemološka metoda koja objašnjava kako ljudi (ljudska duša) dolaze do spoznaje tj. anamnesis predstavlja Platonovo učenje o znanju kao prisjećanju. Ova doktrina znanja kao prisjećanja je prisutna kroz cijelu Platonovu filozofiju, ali je eksplicitno izlaže u dijalozima: „Fedon i Menon“.
U Fedonu Platon anamnesis koristi kao dokaz za besmrtnost duše, jer ako je znanje prisjećanje ono što smo već znali prije rođenja, onda je duša postojala i prije, a postojat će i poslije smrti tijela. Ljudska duša koja je besmrtna i prije samog dolaska u tijelo tj. rođenja je boravila u Svijetu Ideja gdje je te ideje opažala i spoznala. Zbog toga, prema Platonu, svi ljudi imaju urođeno znanje kojeg se samo treba prisjetiti. Kur’an nas, također, podsjeća na istinu o nama samima i našoj ulozi na Zemlji; stalno nas podsjeća na našega Gospodara, na Sudnji dan, na Budući svijet, na moralne vrline najvišega reda, koju su ljudske duše posvjedočile još u Ezelu – „Praiskon“. Kur’an prepričava priču kada su Ademovi potomci izvedeni pred Boga kako bi svjedočili da je samo Bog Gospodar svih stvorenja i da je, stoga, samo on dostojan štovanja tako da na Sudnji dan, ljudi se ne mogu opravdati da su samo obožavali druge jer su slijedili putove svojih predaka. Tome svjedoči sljedeći ajet: ”I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’, oni su odgovorili: ‘Jesi, mi svjedočimo’, i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: ‘Mi o ovome nismo ništa znali.”’ (El-A’raf, 172.).
Kao dokaz za znanje kao prisjećanje pozivam svakog od vas da objasni kako dođe do spoznaje o bilo čemu. Da li to izgleda kao da nam je “neka ideja pala na pamet” jer smo se prisjetili onoga što smo znali prije rođenja? Zbog toga i velika otkrića predstavljaju jednu vrstu „eureke“, simbolično prikazujući sijalicu koja se u jednom trenutku upalila (kao da smo se nečeg sjetili). Jung bi to nazvao urođenim arhetipom, jer mi spoznaju simbolički zamišljamo kao da smo se „prisjetili nečega“ i „sada smo to osvijestili“. Kada čitamo neku knjigu, mi svojim razumijevanjem (interpretiranjem) knjige kao da „u sebi“ pronađemo ideju (uvid) cjeline shvatanja onoga što bi autor htio reći i u tom slučaju knjiga (zapisane misli) služi samo kao sredstvo za otkrivanje neke istine u nama.
Također, historija čovječanstva (različitih kultura) pokazuje da su svi „narodi“ i „civilizacije“ imali neko „vrhovno božanstvo“, bez obzira na bogatu politeističku i idolopoklonsku tradiciju, ipak, nešto unutar čovjeka navodi ga da je Bog, ipak, samo Jedan. Brojna su svjedočanstva za to, od starog Egipta do Maja i Inki, pa sve do Indijanaca. Naravno, nama je poznato da od početka Svijeta Bog šalje poslanike da prenesu Istinu drugim ljudima. Pored toga, čovjek posjeduje FITRU koja ga djelimično može voditi otkrivanju prave realnosti. Ernest Thompson Seton u svom djelu „Evanđelje crvenog čovjeka“ jasno pokazuje da su i Indijanci obožavali u suštini Jednog Boga, kao i jako sličnim moralnim principima i molitve kao i u Islamu. Dakle, um/razum nas vodi ka otkrivanju Istine, ali potreba za Objavom jeste u tome što većina ljudi uopće nije sposobna koristiti um/razum, te je neophodno da se ljudima „olakša“, tako što im se šalju Božiji poslanici koji propovijedaju Islam i radi olakšanja Bog omogućava da se zapiše sveta knjiga „Kur’an“ koja se neće moći izmijeniti ili uništiti.
Sokrat u Platonovom dijalog „Odbrana Sokratova ili Apologija“ kaže da svi ljudi posjeduju znanje o moralu u svojoj duši, te je jedino potrebno da umješnim postavljanjem pitanja otkriju to znanje u vlastitoj duši. Zbog toga on tvrdi da je krilatica „Spoznaj samog sebe“ (na ulazu u proročište u Delfima) sama suština spoznaje, jer svo znanje koje je potrebno čovjeku je urođeno. Stalno se kroz historiju čovječanstva „vrti“ ta poznata krilatica, te smatram da to nije slučajno, nego se upravo kroz spoznaju sebe jedino može spoznati prava realnost, jer unutar nas (u duši) postoji istina koju samo treba izvući na površinu. To Sokrat naziva majeutika (porađanje znanja). On u dijalogu „Teeteth“ upoređuje posao svoje majke sa sobom, te kaže da njegova majka babica ima isti posao kao i on, ona porađa tijela, a on porađa duše tj. postavljenjem pitanja pomaže dušama da porode znanje koje već imaju u sebi.
U dijalogu „Menon“ dokaz za postojanje znanja u nama tako se izvodi putem Sokratove metode, u spomenutom dijalogu Sokrat sagovornika (roba koji ne zna ništa o geometriji) navodi da sam spozna geometrijske aksiome koje mu niko nije rekao, nego ih je sam otkrio u svojoj duši (prisjetio se – anamnesis). Shodno tome zaključuje da je potrebno, poput Sokrata, umješno postavljati pitanja, te da će svaki čovjek, ukoliko to iskreno želi, sam doći do istine tj. sjetit će se onoga što je znao prije dolaska u tijelo – svijeta ideja. Dakle, očigledno da i Sokrat i Platon apsolutno vjeruju da ne postoji nešto što je Locke nazvao „tabula rasa“, nego se čovjek rađa sa znanjem o pravoj realnosti, ali mu je potrebna pomoć da se prisjeti tog znanja.
U Islamu ta urođena svijest se naziva FITRA, koja predstavlja univerzalno znanje koje su sve duše posvjedočile prije rođenja, te se zato kaže da nam jedan vid objave dolazi putem uma/razuma. Fitra osigurava da svi ljudi koji su rođeni znaju za Gospodara svih svjetova, te da ne mogu imati opravdanje kako nisu znali razlikovati dobro od zla, istinu od laži, jer su upravo istinu posvjedočili u EZELU. Međutim, čovjek je po svojoj prirodi zaboravno biće. Kaže se da je riječ „insan“ (čovjek) derivirana iz riječi „nisjan“ (zaborav). Probajte se sjetiti svog života prije 10 godina? Detalja se skoro i ne sjećate? Zamislite sada da se sjetite događaja prije rođenja? Kada su sve duše posvjedočile Istinu?
Zavisno od toga koliko su naša „srca“ (srce u Islamu ima posebnu ulogu kao metafizički intuitivni organ) „zaprljana“ od grijeha, čovjek će moći da se „prisjeti“ ISTINE, jer grijeh je direktno povezan sa „sljepilom srca“ (zakrivanjem duhovnog vida), te ukoliko očistimo „srce“ FITRA u nama će nas navesti da otkrijemo pravu istinu, a to je spoznaja Gospodara i njegove objave. Čistoća srca je direktno vezana sa znanjem, jer arehetipski mi znanje zamišljamo kao „svjetlost koja razbija tamu“, ta tama je grijeh koji onemogućava da „vidimo istinu“, a svjetlo je čistoća srca (iskrenost) koja „razbija tamu“ i omogućava nam da „progledamo“.
U svim učenjima o znanju (Sokrat, Platon, Sv. Augustin, Suhrawardi…) svjetlost se direktno veže sa spoznajom. Tako Platon u dijalogu „Država“ istinu vezuje za Sunce koje simbolizira Ideju Dobra. Zašto baš Sunce? Zato što nam Sunce omogućava da vidimo materijalni svijet, a analogijom s tim metafizička svjetlost nam omogućava da otkrijemo pravu Istinu. Platon u „Državi“ smatra da je za to dovoljno da koristimo um/razum, a ne čula i istinu ukoliko budemo logički dosljedni i iskreni ćemo otkriki (pronaći), jer mi (ljudi) smo već ranije opazili (posvjedočili) pravu stvarnost (drugi vječni svijet) i samo treba koristiti um (ne čula koja nas vežu za materijalni svijet – dunjaluk) kako bi se „prisjetili“ stvarnosti.
Veza Platonovog učenja o znanju kao prisjećanju (anamnesis) i islamskog učenja o Ezelu (praiskonu) govori samo u korist te teze, jer ukoliko su se na različitim mjestima, bez međusobne komunikacije razvijale iste (ili ekstremno slične ) ideje, to samo dokazuje postojanje Fitre tj. urođenog znanja u nama kojeg se treba prisjetiti. Brojni su slučajevi kada su ljudi različitim putem došli do otkrića iste ideje, spomenut ću samo slučaj Newtona i Leibniza koji su različitim putevima otkrili „infitezimalni račun“, bez obzira što je tada Leibniz optužen da je „ukrao ideju“ od Newtona, ipak, danas znamo da su njih dvojica apsolutno imali različit put otkrića ideje, te da nijedan nije ukrao ideju, nego ih je Fitra dovela do istog cilja.
Hvala na čitanju!!
Intelektualno.com
