Tokom ljeta i „prve krvi“ na tlu Jugoslavije 1991. godine, pojedinci u Beogradu pripremali su zlobne namjere. Prvi takav nazvan je Plan „RAM“, a nastaje dok u Hrvatskoj bjesni rat. U njegovom stvaranju učestvuju sljedeći oficiri JNA: general Blagoje Adžić (ranije komandant načelnik Vojske Jugoslavije i šef vojne bezbjednosti), general major Milan Gvero, major Čedo Knežević, potpukovnik Radenko Radinović i general Aleksandar Vasiljević (nasljednik Adžiću kao glavnom komandantu). Ovo je prvi zvanični dokument kojim se uspostavlja “etničko čišćenje” kao vojna politika.
Vladimir Srebrov protukandidat Radovanu Karadžiću na poziciju predsjednika SDS-a i čovjek koji je čitav rat proveo u opkoljenom Sarajevu, govori o ovom planu u jednom intervjuu iz 1995. godine: „Ja sam bio pod ogromnim pritiskom da prihvatim plan, za koji sam naknadno saznao da je bio utvrđen ne u 1990-im, nego tokom 1980-ih. Bio je to famozni Plan “Ram”, kojim se ciljalo na ekonomsko razaranje Bosne i potpuno istrebljenje bosanskih Muslimana. Bio sam strašno šokiran. Ne preuveličavam ako kažem da sam osećao strašnu bol kada sam za to čuo od ljudi koji su bili moji prijatelji skoro 20 godina.“
Allen Beverly autor knjige Rape warfare: the hidden genocide in Bosnia-Herzegovina and Croatia citira izvještaj italijanskog novinara Giuseppea Zaccariae koji je prisustvovao raspravi srpskih generala o izvodljivosti plana „RAM“: „U osnovi se radi o vojnom planu koji, u slučaju secesionističkih pokreta, predviđa [srpsku] okupaciju [dijela] hrvatskog teritorija i Bosne i Hercegovine, kretanje [srpskih] trupa u Sandžak i kontrola područja u kojem se „muslimanski fundamentalizam“ može pokazati posebno snažnim.“
Posljednji premijer Jugoslavije Ante Marković saznao je za plan i javno je obznanio njegovo postojanje. Za magazin „Vreme“ izjavio je kako je čuo snimke na kojima Milošević izdaje naredbe Karadžiću da stupi u kontakt sa generalom Uzelcem. Namjera je bila da se podijeli oružje TO i da se stavi na raspolaganje u svrhu realizacije plana „RAM“.
Dijelovi iste te transkript-trake, koju je obznanio Ante Marković, čuli su se i tokom suđenja Miloševiću pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
8. jula 1991. godine Milošević je instruirao Karadžića:
Milošević: “Od strateškog značaja je za budući RAM, znaš šta je RAM?
Karadžić: “Da, sve znam, sve znam.”
Prema zapisniku, sastanak o vojnoj strategiji sada nastavlja da razmatra varijante plana koje su napisale vojne službe, uključujući psihologe i stručnjake za psihološko ratovanje. Stručnjaci su razmatrali kakve mjere treba poduzeti u slučaju značajne vojne eskalacije. Oni razvijaju različite manje planove kako se ponašati prema različitim etničkim i vjerskim grupama.
Giuseppe Zaccaria prenosi plan postupanja prema muslimanima: „Naša analiza ponašanja muslimanskih zajednica pokazuje da moral, volja i bezobrazna priroda njihovih grupa mogu biti narušeni samo ako naše djelovanje usmjerimo na mjesto gdje je religijska i društvena struktura najranjivija. To se odnosi na žene, posebno adolescente i na djecu. Odlučna intervencija usmjerena na ove društvene grupe proširila bi zbrku među zajednicama, uzrokujući prije svega strah, a zatim paniku, što bi dovelo do vjerojatnog [muslimanskog] povlačenja sa teritorija uključenih u ratne aktivnosti. U ovom slučaju moramo stvoriti široku propagandnu kampanju našim dobro organiziranim, britkim akcijama kako bi se panika povećala. Utvrdili smo da koordinacija između odlučnih akcija i dobro isplanirana informativna kampanja može izazvati spontani bijeg mnogih zajednica.“
Zaštićeni svjedok, na Međunarodnom sudu pravde, B-1493, visoki oficir bivše JNA a od aprila 1992. godine jedan od komandanata u Armiji Republike Bosne i Hercegovine, govorio je o jednom drugom segmentu ovog plana. Paravojne formacije iz Srbije su, prema svjedoku, bile “specijalne, dobro obučene i opremljene jedinice”, čiji je zadatak bio da se “ubace u određeni prostor, naprave haos, ubiju nekoliko desetina uglednih ljudi, opljačkaju… i tako stvore uslove da se jedinice JNA uključe i pridruže okupaciji”.
Do jeseni 1991. godine SDS je u Bosni počeo da proglašava velike dijelove Bosne i Hercegovine kao SAO-i ili Srpske autonomne regije. To su bili prvi organizacijski potezi prema proglašenju srpske države u Bosni. Vodstvo SDS-a, koji je isprva govorio o saradnji sa bosanskim muslimanima, vršilo je pripreme za rat.
Da je široka kampanja silovanja bila dio plana dokazuje rad Rape Camps as a Means of Ethnic Cleansing: Religious, Cultural, and Ethical Responses to Rape Victims in the Former Yugoslavia, Todda A. Salzmana, koji prenosi dijelove propagandnih tekstova majora Milutina Milutinovića koji govori o želji muslimana da otmu „zdrave srpske žene od 17 do 40 godina” i „podignu novu generaciju Janičara“. Ovakva propagandna aktivnost kreirana je radi opravdanja kampanja silovanja nad muslimankama koje je plan „RAM“ predviđao.
Da je kampanja silovanja Bošnjakinja bila dio jednog šireg političkog plana govori i izvještaj eksperata UN-a. Izvještaj kojeg je usvojila Generalna skupština navodi: „…uvjeren da ova grozna praksa (silovanje i zlostavljanje žena) predstavlja namjerno oružje rata u ispunjavanju politike etničkog čišćenja koju sprovode srpske snage u Bosni i Hercegovini,…“
Mihalj Kertes, zvani “Braca” ili “Bracika”, šef službe Državne bezbjednosti Saveznog ministarstva unutrašnjih poslova prenosi srpskoj vojsci sljedeće: „Jugoslovensko ministarstvo unutrašnjih poslova [srpska vlada] neće otvoriti nikakve istrage zbog silovanja, jer su one deo psiholoških i strateških aktivnosti [vojske].“
Iz svega navedenog vidimo da je „RAM“ bio kompleksan, dobro osmišljen plan vojnih aktivnosti JNA, srpskih policijskih i paravojnih formacija. On je sadržavao do detalja izrađen postupak djelovanja protiv Bošnjaka, posebno žena i djece. Krajna namjera bila je eliminacija Bošnjaka kao etničkog i kulturološkog faktora u budućoj „velikoj Srbiji“.
Za Intelektualno.com: Faris Marukić
