Zlatno ili sjajno doba Srebrenice pripada prvoj polovini XV stoljeća, s tim što u okviru ovog perioda stepen i intenzitet njenog razvoja nisu bili uvijek podjednaki. Od 30-ih godina XV st. naročito je rudarska proizvodnja bila u naglom porastu. To možemo uvidjeti po tome što je prisutan ogroman izvoz srebra, o čemu se u Dubrovniku mogu naći i posebne knjige. U to vrijeme priliv dubrovačkih trgovaca u sam grad je u stalnom porastu. U istom periodu se osjeća novi polet u privrednom životu Srebrenice, koji označava i vrhunac njenog razvoja. Nagli uspon rudarskih mjesta poklapa se vremenski sa odumiranjem Zvornika i Visokog, koji su do 1430. god. bili glavni centri bosanske trgovine.
Kada se govori o rudarstvu u srednjovjekovnoj Bosni, neizbježni su njemački rudari Sasi koji su usko povezani s razvojem rudarstva na ovome području kao i u ostalim krajevima bivše Jugoslavije. Dosadašnja literatura je puna spornih mišljenja o ulozi Sasa u bosanskom srednjovjekovnom društvu. Za period prve polovine XV st. postoje podaci o selu Sasi nedaleko od Srebrenice, koji govore o neposrednom prisustva Sasa u ovom mjestu. Pored ovoga mjesta, postoje još Saška Rupa, kod Dusine, i Saška Reka, blizu Srebrenice, sa već pomenutim selom Sasi (Sase). Ima i takvih toponima čiji su nazivi nastali u vezi s njemačkom rudarskom terminologijom, koju su Sasi sa sobom donijeli u naše krajeve, kao na primjer arti, Vis kod Borovice u Bosni, od Ort (orat, mjesto na kome radnik kopa rudu); ili Špat, selo kod Srebrenice (špad, cjepljiv kamen, koji se njemački zove Spat. Zbog nedostatka konkretnih izvora, nemoguće je tačnije odrediti da li su Sasi učestvovali već u samom početku u radu bosanskih rudnika. Prvi pisani izvor, vezan za ovo pitanje, dakle o prisustvu Sasa u Bosni datira iz 1365. god., kada su već nekoliko decenija bosanski rudnici bili aktivni.Ova nesigurnost u vremenskom određivanju datuma pojave Sasa u eksploataciji bosanskih rudnika ne smanjuje uopšte značaj njihove uloge za razvoj bosanskih rudnika. Ono što je sigurno jeste da su se Sasi pojavili u određenoj, dosta ranoj fazi razvitka bosanskog rudarstva, unapređujući ga i svojom rudarskom vještinom i primjenom savršenije rudarske tehnike. Za kasniji razvoj bosanskog rudarstva Sasi nisu imali više tolikog značaja, jer podaci koji se na njih odnose iščezavaju zadnjih decenija XIV st., a javljaju se sve više domaći eksperti rudarstva.
Vladarski i feudalni posjedi u srebreničkoj oblasti
Na području srednjeg Podrinja, u srednjem vijeku, isticale su se tri bosanske vlasteoske porodice, koje su imale udjela u historiji Srebrenice i njenog područja, a to su bili Zlatonosovići, Dinjičići-Kovačevići i Stančići. U srednjem Podrinju su se sigurno nalazili i posjedi vladara Bosne iako nema iscrpnijih podataka o tome. Ovdje svakako treba računati na poznate rudnike oko Srebrenice (to je tzv. istočnobosanski rudarski bazen, tj. Srebrenica i njena okolina), koji predstavljaju najaktivniji rudarski region u srednjovjekovnoj Bosni. Ime sela Kraljevo Polje, južno od Vlasenice, kao da ne ostavlja sumnju u identifikaciju zemljišnih posjeda koji su nekada pripadali bosanskom kralju. Sličnu vrijednost ima i naziv Kraljeva planina za jedan ogranak planinskog lanca između Drine i njene pritoke Žepe.
Religijska slika Srebrenice u XV stoljeću
U znatno teritorijalno proširenoj srednjovjekovnoj bosanskoj državi Trvtkovih nasljednika – bosanskih kraljeva, nešto više od šest desetljeća zlosretnog XV stoljeća, ako se izuzmu mjestimični slučajevi primanja islama, djelovale su tri crkvene organizacije – Crkva bosanska, te katolička i pravoslavna crkva. Međutim, one su djelovale sa različitim društveno-političkim statusom, uticajem i brojnošću svojih sljedbenika.Ali takva kompleksna vjerska struktura (pripadnost) stanovništva srednjovjekovne Bosne u XV st., kada su crkvena i vjerska pitanja snažno poprimila politička obilježja, nije predstavljala nikakvu prepreku da se postigne političko jedinstvo zemlje prema vanjskoj opasnosti, niti je bila uzrokom unutrašnjih bosanskih trzavica i sukobljavanja. Sve tri navedene crkve su djelovale na području srednjovjekovne bosanske države u skladu s političkom i crkvenom situacijom u pojedinim dijelovima razjedinjenog državnog teritorija, nastojeći popraviti svoj položaj i ojačati uticaj. U cijelom ovom periodu uticaj pravoslavne crkve na području srednjovjekovne Bosne neravnomjerno se osjećao, tako da se njena prisutnost i djelatnost, prema srednjovjekovnim izvorima, može pratiti tek u pograničnim krajevima prema srpskoj Despotovini i u zemljama hercega Stjepana Vukčića Kosače.Također, sljedbenika pravoslavne crkve bilo je u pograničnim krajevima oko Srebrenice, što postaje mnogo jasnije ima li se u vidu da je to rudarsko središte došlo pod srpsku vlast najvjerovatnije 1411., a samo nekoliko godina poslije, tačnije iz 1415. i 1428. potiču prve vijesti o srebreničkom pravoslavnom mitropolitu. Ali kroz razdoblje srpske vlasti u Srebrenici je bio vrlo aktivan i franjevački samostan oko koga se odvijao vjerski život i prelamale se poslovne transakcije. Prelaženje tamošnjeg stanovništva na pravoslavlje nije išlo lako, kako bi se to dalo zaključiti iz jedne primjedbe u životopisu despota Stefana Lazarevića, gdje se izričito tvrdi kako su Srebreničani „svi bogumilske jeresi“, uz napomenu da je pozadina ove navedene tvrdnje ipak politička.
Godine 1387. u Srebrenici se spominje samostan franjevaca sa crkvom sv. Marije i kasnije u osmansko doba (1514), a u istom gradu je bila i crkva sv. Nikole koja se spominje 1395. godine. Opšte poznata je informacija da su Dubrovčani imali svoju koloniju u Srebrenici, koja je izrasla u jednu od većih u dubrovačkom zaleđu, te da je dubrovačka kolonija u Srebrenici imala i svoj statut. O vjerskoj slici ovog područja mnogo nam otkrivaju dubrovački dokumenti, jer su dubrovački trgovci u vremenskom razdoblju od 1407. do 1418. godine u više navrata koristili krstjanske hiže kao svratišta svojih trgovaca i skladišta za njihovu robu, dajući im prednost čak i nad kraljevim kućama. Nesigurnost i česta ratovanja između bosanskih velikaša doprinosili su tome da su Dubrovčani sigurnost svojih ljudi i trgovinskih interesa nastojali osigurati osloncem na predstavnike Crkve bosanske, pa je njihova veza, osim davanja „obećanja“, imala i svoju praktičnu stranu. Ljupskovo je najčešće spominjano odredište dubrovačkih trgovaca i karavana u Bosni, a nalazilo se na području, rusagu ili državini Pavlovića, i tamošnji patareni sa svojim hižama.Vijesti o tome osobito su bile česte u navedenom razdoblju kada se u historijskim izvorima izričito navode pripadnici Crkve bosanske, njihove hiže, pa čak i šire područje „contrata“ (tj. zemlja). Sljedbenici Crkve bosanske u tom kraju odigrali su vrlo važnu posredničku ulogu u razvitku dubrovačke karavanske trgovine. Na čelu jedne tamošnje krstjanske zajednice nalazio se Radojko pataren, po kome je ta kuća u dokumentu od 21. septembra 1415. nazvana njegovim imenom. Često spominjanje Ljupskova, kao odredišta dubrovačkih trgovaca i karavana potvrđuje nam koliki je bio značaj tog mjesta kao tranzitne stanice na putu za Srebrenicu i kakvu su ulogupredstavnici Crkve bosanske imali u razvoju karavanske trgovine u Bosni u vrijeme velikih unutrašnjih političkih previranja u srednjovjekovnoj Bosni.
Za Intelektualno.com piše: Alen Nuhanović
