Posljednja velika operacija njemačke vojske na istočnom frontu odvijala se od 5. jula do 23. augusta 1943. godine oko sovjetskog grada Kurska u zapadnoj Rusiji. Nakon njemačkog poraza u Staljingradu, Hitler je tražio način da povrati dominaciju na istočnom frontu. Za vrijeme ove operacije se desila i najveća tenkovska bitka u historiji ratovanja.
Njemačka i Sovjetski savez su ušli u pat pozicjiju, koja je trajala do zime 1943. Ta pat pozicija se rasprostirala od Lenjingrada do Crnog Mora. U središtu fronta, nakon godinu dana brutalnih borbi, stvorila se izbočina otprilike 240 kilometara od sjevera prema jugu i 160 kilometara od istoka prema zapadu. U središtu tog isturenog dijela ležao je ruski grad Kursk. To je bila izuzetna strateška tačka za Njemačku. Hitler je morao dokazati svojim saveznicima i svijetu, da je Njemačka još uvijek veliki oponent i da kontroliše istočni front. Do 1943. godine, njemačka invazija na Sovjetski savez je oslabila Hitlerovu vojsku za skoro dva miliona ljudi. Vojsku je popunjavao veteranima iz Prvog svjetskog rata i maloljetnim dječacima. U martu 1943. nakon što je ugušio ruski otpor u Belgorodu i Harkovu blizu juga Kurske izbočine, njemački feldmaršal Erich von Manstein želio je iskoristiti zamah i umor sovjetskih vojnika kako bi što lakše zauzeo kursk. Ali vrhovna komanda Wehrmachta je umjesto toga odlučila da je potrebno dosta priprema. To je bila prva velika greška koju su napravili njemački generali.
U narednih nekoliko mjeseci Njemačka je pripremila preko pola miliona vojnika, 10.000 topova i minobacača, 2.700 tenkova i jurišnih topova i 2.500 aviona da bi zauzela Kursk. Najbolji Sovjeti su primijetili izbočinu kod Kurska i znali su da Nijemci neće propustiti takvu priliku. Njihova ratna mašinerija je krenula u proizvodnju vrhunskih tenkova, topova i aviona. Na sjeveru Kurska nalazila se njemačka 9. armija, sastavljena od tri tenkovske divizije i preko 300.000 ljudi; na jugu je bila njihova 4. panzer armija, takođe sa preko 300.000 ljudi i kombinacijom tenkova Panter i Tigar. Zapadno je bila 2. njemačka armija sa oko 110.000 ljudi.
U vrijeme kada je operacija „Citadela“ počela, obje strane su bile teško naoružane, dobro opremljene i spremne da unište drugu u nadi da će promijeniti tok rata. Njemačka je bila poznata po blitzkireg taktici, udarnim kampanjama koje su koncentrisale ogromnu vatrenu moć na uskom području i uništavale neprijatelja. Planirali su blitz napade sjeverno i južno od Kurska, a zatim su planirali da se sastanu kod Kurska na sredini ispupčenja.
Uprkos upozorenjima nekih njegovih generala da napusti operaciju zbog značajnih utvrđenja Crvene armije, Hitler je bio odlučan da krene u napad, ali ne odmah. Prvobitni datum početka bio je 3. maj, ali Hitler je odlučio da sačeka bolje vrijeme i isporuku novih, najsavremenijih tenkova „Panter“ i „Tigar“, iako nikada nisu bili testirani na terenu. Rusija je u potpunosti iskoristila kašnjenje tako što je ojačala svoje odbrambene zone oko Kurska koje su uključivale tenkovske zamke, zamke od bodljikave žice i skoro milion protupješadijskih i protutenkovskih mina. Uz pomoć civila Kurska, iskopali su ogromnu mrežu rovova u dužini od 4000 kilometara.
Da stvar bude još gora, britanska obavještajna služba je provalila zloglasni tajni kod njemačkog Wehrmachta i redovno je prosljeđivala obavještajne podatke Sovjetima. I pored toga, Sovjeti su znali da Nijemci dolaze i imali su dovoljno vremena da se pripreme. Operacija Citadela je počela u ranim jutarnjim satima 5. jula 1943. godine. Nijemci su započeli operaciju strahovitim artiljerijskim udarima na sjeverne i južne dijelove izbočine, nakon čega su uslijedili pješadijski napadi uz podršku Luftwaffea, njemačke ratne avijacije. Kasnije tog jutra VVS, sovjetska ratna avijacija, je napala njemačke aerodrome, ali bez većih uspjeha. Ipak, nadljudskim naporima. Crvena armija je spriječila njemačke tenkove da napreduju prema sjeveru i probiju teško oklopljeni istureni dio. Do 10. jula, Sovjeti su zaustavili sjeverno napredovanje 9. armije. Na jugu su Nijemci bili uspješniji i uporno su se probijali do malog naselja Prohorovka, nekih 80 kilometara jugoistočno od Kurska. Dana 12. jula tenkovi i samohodna artiljerija ruske 5. gardijske tenkovske armije sukobili su se sa tenkovima i topovima II njemačkog SS-Panzer korpusa.
Crvena armija je pretrpjela ogromne gubitke, ali je ipak uspjela spriječiti Nijemce da zauzmu Prohorovku i probiju njihov treći odbrambeni pojas, čime je njemačka ofanziva efektivno završena. Dana 10. jula, savezničke trupe iskrcale su se na plažama Sicilije, prisiljavajući Hitlera da napusti operaciju „Citadela“ i preusmjeri svoje tenkovske divizije u Italiju kako bi onemogućio dodatna saveznička iskrcavanja. Nijemci su pokušali malu ofanzivu na jugu poznatu kao operacija „Roland“, ali nisu uspjeli, pa su se povukli nakon nekoliko dana. U međuvremenu, Sovjeti su 12. jula pokrenuli kontraofanzivu, operaciju „Kutuzov“, sjeverno od Kurska. Probili su njemačke linije i do 24. jula su protjerali Njemačku vojsku dalje od prvobitne početne tačke Operacije „Citadela“.
Sovjeti su dobili bitku kod Kurska i okončali Hitlerov san o osvajanju Rusije. Vjerovatno je Njemačka dobila taktičku bitku, ali nije uspjela probiti utvrđenja Crvene armije i tako je izgubila prednost. Ali Sovjeti su pobijedili uz veliku cijenu. Unatoč brojčanoj nadmoći, pretrpjeli su mnogo više žrtava i gubitaka naoružanja. Teško je doći do konačnih podataka o žrtvama, ali se procjenjuje da je bilo do 800.000 sovjetskih žrtava u poređenju sa oko 200.000 njemačkih žrtava. Njemačka nikada nije povratila zamah na Istočnom frontu niti povratila gubitak ljudstva i tenkova. Hitler i njegov Wehrmacht ubrzo su postali reaktivni umjesto proaktivni jer su se našli u bitkama na više frontova.
Za Intelektualno.com piše: Mustafa Dedović
