Oživljavanje naslijeđa: Kur’an na bosančici

Piše: Hamza RIDŽAL

Bosančica je zaboravljeno autentično bosansko pismo koje je bilo u upotrebi od 11. do početka 19. stoljeća. Bosančica je upotrebljavana najprije kao ustavni, a potom kao kurzivni oblik ćirilice. Kao domaće pismo za privatnu upotrebu u nekim sredinama čuvala se u porodičnom krugu i tokom cijelog 19. stoljeća, a u rijetkim porodicama čak i do polovine prošlog stoljeća. S obzirom na to da je ovo pismo, kao i narodna pjesma, narodna priča, prelazilo predajom s oca na sina, s koljena na koljeno, pojedina slova ne odgovaraju nekom uzornom tipu i modelu. Kao što se uslijed predaje vanjski oblik narodne pjesme mijenjao, zapaža najzaslužniji istraživalac bosančice arheolog Ćiro Truhelka, tako je bilo i kod pisma, koje kao i pjesma i priča sačinjava dio kulturnog narodnog blaga.

Međutim, tokom 20. stoljeća bosančica je zamrla i u onom dijelu stanovništva koji ju je baštinio isključivo zbog ljubavi prema tradiciji. Očevi su prestali sinovima prenositi znanje o tom neobičnom pismu sa stećaka na kojem su napisani najvažniji dokumenti bosanske državotvornosti. Ipak, jedan čovjek smatra da je ne samo moguće već i veoma važno obnoviti svijest o važnosti ovog pisma, te se naučiti njime služiti. Riječ je o Muhamedu Hajdareviću, bivšem ambasadoru Bosne i Hercegovine u Danskoj.

Osim diplomatske karijere, Hajdarević je i intelektualac koji je do sada objavio knjige Enciklopedijski rječnik diplomacije i međunarodnih odnosa, Ka totalnom ratu: putovanje u središte novog američkog stoljeća i Međunarodna zajednica: Slučaj BiH. Da bi vlastitim primjerom pokazao kako treba brinuti o bosančici, Hajdarević je napravio transliteraciju Korkutovog prijevoda Kur’ana na ovo pismo.

Kako kaže u razgovoru za Stav, završetak transliteracije prijevoda Kur’ana na bosančicu poklopio se s 555. godišnjicom dolaska islama u Bosnu. U verziji koju je poklonio reisul‑ulemi Husein-efendiji Kavazoviću, prijepis prijevoda Kur’ana na bosančicu štampan je na 555 stranica. Ovo je, kako kaže, shvatio kao lijep išaret. Hajdarević ističe da se bosančicom počeo baviti usput, zanimajući se prije svega za političku historiju Bosne: “Trebalo je iščitati određeni broj manuskripata, povelja i listina na bosančici, jer nije bilo transliteracija… U tome su mi dosta pomogli radovi Safvet-bega Bašagića, Šefika Bašagića, Marka Vege te Ćire Truhelke, bez kojeg bismo danas teško razgovarali o bosančici. Mene je prvenstveno zanimala politička historija države i naroda. Bošnjani nisu tek neka regionalna skupina opisana tom riječju. Svi dokumenti jasno ukazuju na to da su Bošnjani politički narod. Povelja Stjepana II Kotromanića iz 1332. godine, 15. augusta, da budemo precizni, na bezbroj mjesta ukazuje na Bošnjane, Bošnjane, Bošnjane… Iako su velikodržavni projekti iz našeg komšiluka željeli Bošnjane predstaviti kao nekakav izraz za regionalnu skupinu, stanovnike neke amorfne pokrajine itd., danas dostupne povelje svjedoče upravo suprotno”, kaže Hajdarević.

Neki od tih dokumenata danas su dostupni i širem čitateljstvu. Velikom zaslugom pojedinaca, kako kaže, na tržištu se pojavila bosanska trilogija: Stećkoedija, Bosansko Kraljevstvo i Codex diplomaticus regni Bosnae. Hajdarević smatra da je ova posljednja ujedno i najvažnija knjiga iz navedene trilogije jer iz prve ruke pokazuje dokumente i prepiske naših vladara koji su uvijek isticali i naziv države i ime naroda.

Hajdarevića posebno zanima duhovnost iz vremena srednjovjekovne bosanske države. “Ovdje se često govori o onima koji su izdali ‘veru pradedovsku’. Međutim, ako je to iko radio, kako kaže, to su radili drugi, a ne Bošnjani. “Mi nismo pristali ni na istočnu ni na zapadnu duhovnost. O tome najbolje svjedoče stećci kao unikatni nadgrobni spomenici u svjetskim razmjerama. U isto vrijeme mi smo sačuvali kontinuitet kulturnih formi, o čemu, pak, svjedoče nišani proizišli iz stećaka. Na osnovu svega što sam čitao, smatram da danas ne bismo uopće govorili o prihvatanju islama u Bosni da nije bilo Crkve bosanske. Stoga našim precima moramo odati dužnu zahvalnost i poštovanje, kako zbog političke, tako i zbog duhovne dimenzije našeg identiteta”, poručuje Hajdarević.

Kao mogući oblik iskazivanja te zahvalnosti Hajdarević vidi afirmaciju bosančice. Kaže da je transliteraciju prijevoda Kur’ana na bosančicu radio iz ličnog zadovoljstva, bez ikakvih komercijalnih primisli. “U slučaju da se ovo štampa u tiražu koji je dostupan svima, ja sam se unaprijed odrekao bilo kakve naknade za urađeni posao. Smatram da je sam taj posao i činjenica da sam to prvi uradio dovoljna satisfakcija. Drago mi je da je značaj ovog projekta prepoznala i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, a posebna mi je čast što mi je na ovom lično čestitao i reisul-ulema. To mnogo govori o inkluzivnosti Islamske zajednice. Čini mi se da smo spremni iskoračiti iz jedne vrste geta u kojem smo sada, a da bismo to uradili politički, moramo to uraditi u sferi kulture i duhovnosti. Na sceni imamo fabricirani sukob na relaciji islamsko –  predislamsko naslijeđe. To je lažno pitanje koje uopće ni bi smjelo biti postavljeno. Oni koji smatraju da naša politička povijest počinje sa sultanom Mehmedom Fatihom čine najdirektniju uslugu projektima Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića”, ističe Hajdarević.

Afirmiranje bosančice, smatra on, dobar je put kako bi se razbile lažne dileme u koje smo uvučeni. Ako se pritom na bosančici štampa prijevod Kur’ana, onda je, smatra Hajdarević, to najbolja potvrda naše duboke ukorijenjenosti kako u srednjovjekovno, tako i u orijentalno‑islamsko naslijeđe. “Bosančica je ostala u upotrebi i nakon dolaska Osmanlija u Bosnu. Ona je preživjela pod nazivom begovica. Poseban je kuriozitet činjenica da je ovo pismo sačuvala ženska populacija. Veliki dio korespondencije na bosančici odnosi se na žensko pismo. Naravno, tu je i znatan broj aga i begova koji su bili izravni potomci stare bosanske vlastele, a koji su međusobne prepiske imali na bosančici. Stoga je i prirodno što se baš u tim krugovima ona sačuvala”, smatra Hajdarević, ističući da je “izumiranje” bosančice posljedica vanjskih utjecaja. Ona je bila živa još tokom 19. stoljeća, kada su je, pored bosanske vlastele, baštinili i franjevci, s tim da su glasovni sistem prilagodili po uzoru na italijansko pismo. “Izuzev franjevaca, katoličko stanovništvo bilo je tokom 19. stoljeća oslonjeno na latinsko naslijeđe, dok je pravoslavno bilo naslonjeno na Vukovu ćirilicu. Bošnjaci su u to vrijeme pisali i latinicom, i arebicom, i bosančicom. Naravno, na arebici je nastajala naša alhamijado književnost, što je također važan dio naše kulturne historije. Ipak, rekao bih da je bosančica višestruko bitnija za nas od arebice. Pavelićev režim u vrijeme Drugog svjetskog rata afirmirao je arebicu i štampao knjige na njoj želeći nas tako predstaviti kao vjersku skupinu. S druge strane, to nisu mogli raditi s bosančicom, jer upravo bosančica svjedoči našu duboku ukorijenjenost i prisutnost na ovom dijelu zemaljske kugle”, poručuje Hajdarević.

Zbog toga je od velike važnosti, čak i danas, da afirmiramo bosančicu. Hajdarević ističe da je to dugi put koji zahtijeva edukaciju, prije svega obrazovanog sloja stanovništva, te povećavanje svijesti o bitnosti bosančice i srednjovjekovlja kroz obrazovni sistem. “Ljudi su učeni na starom sistemu, za koji se zna odakle je diktiran. To je vrijeme prošlo, toga ljudi moraju postati svjesni. Ovdje više niko ništa nikome ne može nametnuti. Niti su oni toliko jaki niti smo mi toliko slabi. Nisam siguran koliko smo toga svjesni”, kaže Hajdarević.

Na pitanje kada bismo mogli očekivati štampanje Korkutovog prijevoda Kur’ana na bosančici, kaže da to sada ovisi o Islamskoj zajednici. Sretan je što je reisul-ulema iskazao radost zbog tog projekta. Međutim, prošla je već godina otkako je Hajdarević ustupio materijale Islamskoj zajednici. Iz Rijaseta poručuju da postoji spremnost na publiciranje Korkutovog prijevoda na bosančici, ali da još nisu napravili konkretne pomake na tom planu.

Stav.ba