Mi smo država, imamo državu – htjeli je mi ili ne – i mi smo vlast, željeli je ili ne, ali nismo mi izmislili ni vlast ni državu. Postoji iskustvo o tome. Postoje brojna krvava iskustva i državom i vlašću, i čemu naše zavaravanje, izigravanje, razvlačenje, naše neodlučnosti i nerazumijevanje.
Što god mi mislili, željeli i nastojali, Srbi i Hrvati ne žele da žive s nama. Željeli su dok smo bili neravnopravni. Oni ravnopravnost doživljavaju kao historijsko poniženje. I kao praktično poniženje. Tako su politički odgojeni. I jedni i drugi brišu 500 godina bosanske historije kao anomaliju i vezuju čvor s 1463. godinom. Pogledajte najnoviju knjigu Srećka Džaje „Konfesionalnost i nacionalnost u BiH“. Jedini bosanski kontinuitet je Bosna Srebrena. Nema bosanskih krstjana, nema Bošnjaka, nema muslimana. Ima kao strano tijelo. Ima samo anomalija koju valja otkloniti. Dakle, oni mogu vezati civilizacijski čvor petsto godina unazad, a nama zamjeraju što se vraćamo svome historijskom imenu Bošnjak, dokaz je koliko je to ispravno. Oni su uvijek bolje znali šta nam ne treba, nego šta nam treba.
Sjećam se 6.aprila 1992. kada je Bosna i Hercegovina proglašena samostalno državom, uz prvu povijest o tome, Radio-Beograd je, poslije prve rečenice o državnosti, govorio petnaest minuta negativno o bosanskom jeziku. Može to izgledati bizarno, ali je tako. Jer, teže je obijediti bosanski jezik, nego Bosnu i Hercegovinu.
Jedan od razloga što se Srbi i Hrvati ponašaju tako prema nama leži u njihovom nepoznavanju našeg narod. To što nas ne poznaju dovoljno, sami smo krivi dajući krivu sliku o sebi. U našem spontanom ponašanju uvijek je prevladavala težnja da nas susjedi zavole. Međutim, ne moraju nas voljeti nego poštovati. Kakvi god da su, pružimo im ruku i svoju riječ o sebi, iskrenu, jasnu i bezostatka.
Sada strane očekuju da se mi Bošnjaci međusobno sukobijemo. To samo od nas zavisi. Pokažimo prvo sebi, a zatim neprijateljskim susjedima, a zatim Zapadu, da to od nas zavisi. Da neće biti tako. To nije teško postići. Zna se kako se branila mala Dubrovačka Republika. Pameću i silom u službi pameti. A ne u službi parcijalnih interesa.
Pročitajte biografiju Poslanika Muhammeda. Pročitajte ponovo svaki redak. I njemu je bilo teško. Čovjek je. I drugima je bilo teško. Postoji pouka. Mi smo braća u nevolji koja je Bosnu zadesila.
Uozbiljimo se da bismo opstali, postrožimo kriterije da bismo mogli napredovati, podržimo samo sposobne – nesposobni nisu ničiji. Nesposobni ne pripadaju ni jednoj stranci, narodu, ni vjeri. Nesposobni su nesvjesni, te ne mogu biti odani ni Bogu ni ljudima. Međutim, da bi pamet i sila bili u funkciji, moramo imati svoje medije. Bez dnevnog lista, bez odgovarajućeg radija i televizije, sve ovo što govorimo – govor je uvjetar! Valja suspregnuti tu vlast, vojsku i policiju. Sabrati se. Pogledati činjenicama u oči.
Možda bi nam pomogao jedan svebošnjački muslimanski sabor. Skup svih naših ljudi koji nešto znaju i koji nešto znače – u vlasti, političkim strankama, nacionalnim institucijama, Vjerskoj zajednici, vojsci, policiji, lokalnim vlastima. Da se neke stvari kažu, da se neko umno zajedničko tijelo osnuje, da se počinjemo ponašati bez samovolje i provicijalnog suparništva. Postoji samo jedna stvar – opći interes – na tome putu – ni jedan pojedinac nije bitan. Tako možemo zaustaviti svijet koji je nahrnuo na nas kao da smo evropsko čudovište, a ne jedan od njegovih najciviliziranijih naroda.
Alija Isaković
