Osovina Rim-Berlin: Sporazum koji je iz temelja promijenio odnos snaga u Europi Osovina Rim-Berlin: Sporazum koji je iz temelja promijenio odnos snaga u Europi
Zajednička akcija fašističke Italije i nacističke Njemačke u Španskom građanskom ratu i Drugom svjetskom ratu nije rezultat samo ideološke bliskosti ova dva režima, već... Osovina Rim-Berlin: Sporazum koji je iz temelja promijenio odnos snaga u Europi

Zajednička akcija fašističke Italije i nacističke Njemačke u Španskom građanskom ratu i Drugom svjetskom ratu nije rezultat samo ideološke bliskosti ova dva režima, već je i rezultat zbližavanja dvaju država u tridesetim godinama XX stoljeća. Iako su fašizam i nacizam u svojim osnovama skoro identične ideologije, teritorijalne aspiracije Njemačke i Italije kočile su njihovo zbližavanje. Do sukoba interesa navedenih država došlo je zbog pitanja Austrije i Podunavlja, teritorija koje su obe strane vidjele kao dijelove svoje sfere uticaja na budućoj karti Europe. Velike promjene koje su se desile u Europi nakon Hitlerovog uspona u Njemačkoj, pogotovo diplomatski uspjesi nacističke Njemačke ostvareni do 1936. godine, rezultirali su Musolinijevim približavanjem Hitleru i sklapanjem jednog čvrstog sporazuma poznatog kao osovina Rim-Berlin.

Da bi se bolje shvatila pozadina italijansko-njemačkog zbližavanja potrebno je vratiti se nakratko u prošlost i upoznati se sa razlozima zbog kojih se dva jako slična režima nisu permanentno našla u istom taboru. Benito Mussolini i italijanski fašisti na vlast su došli mnogo ranije u odnosu na Adolfa Hitlera i naciste u Njemačkoj. Od 1922. godine Benito Mussolini je neosporiv vladar Italije i vođa italijanskog naroda, što ga je, do perioda kada se Hitler nameće kao vođa Njemačke 1933. godine, već etabliralo kao autoritativnog državnika u europskim diplomatskim krugovima. Pored toga, Italija i Njemačka su se u toku Prvog svjetskog rata nalazile na suprotnim stranama, a nakon sukoba Italija je učestvovala u izgradnji novog europskog sistema koji je za Njemačku bio nepovoljan.

Tokom dvadesetih godina XX stoljeća Italija je razvila jaku moć uticaja u Austriji preko profašističkih snaga u toj zemlji. Nakon Hitlerovog uspona na vlast, u Austriji se pojavljuje grupa pronacistički orijentisanih političara i činovnika preko kojih Hitler pokušava da ostvari što veći uticaj na Austriju. Nacisti su 1934. godine pokušali da izvrše puč u Beču, ali bez uspjeha. Pokušaj nasilne promjene vlasti u Austriji nije dao nikakve rezultate, već je samo dodatno učvrstio njene veze sa Italijom. Neuspjeli puč nije poptuno ugasio nacističke ambicije u Austriji. Uporedo sa italijanskom akcijom u zemlji, tekla je i nacistička akcija pridobijanja javnosti preko katoličkog lista Reichpost, kojom je rukovodio ambasador Trećeg Rajha u Beču Franz von Papen. Iste godine, kada su nacisti pokušali da nasilno preuzmu vlast u Austriji, dvojica diktatora su se po prvi put susreli i razgovarali o podjeli interesnih sfera u Europi. Ovaj Hitlerov posjet Italiji nije tekao shodno njegovim očekivanjima. Smatrajući Mussolinija svojim državničkim uzorom, Hitler je pretpostavljao da će s njim lahko naći zajednički jezik, no prevario se. Razgovori između dva diktatora bili su hladni i neprijatni, a čak postoji pretpostavka da se prilikom razgovora, koji se vodio na njemačkom jeziku, opšte nisu razumili.

Ipak u naredne dvije godine dolazi do krupnih događaja u međunarodnoj politici, koji su zbližavanje Italije i Njemačke učinili sve izvjesnijim. Jačanje njemačkih pozicija u europskoj politici navelo je Mussolinija da učini ustupke Hitleru u Austriji. Proitalijanska orijentacija vlade u Austriji bila je velika smetnja Papenovoj akciji u zemlji. To je Hitlera mnogo ljutilo, pa je Mussolini odlučio da savjetuje austrijskog kancelara da iz vlade ukloni profašistički orijentisane kadrove. To je u suštini predstavljalo Mussolinijev pristanak da se Austrija odvoji od Italije, ali ovakvu jednu odluku Mussolini nije donio bez razloga. Naime, Duče je bio svjestan da mu je potreban partner u Europi, a poučen lošim iskustvima iz ranijih dogovora sa silama Antante, on se definitivno okreće Hitleru. Uklanjanjem profašističkih struja iz vlade otvoren je put za Austro-njemački ugovor o prijateljstvu koji je potpisan 11. jula 1936. godine i predstavljao je krupan korak ka konačnom anchlussu Austrije.

Nakon ustupaka u Austriji, kojima se dalo naslutiti da Mussolini mijenja vanjskopolitički kurs Kraljevine Italije ka zbližavanju sa Rajhom, Duče vrši promjene u sastavu svoje vlade. Na mjesto ministra vanjskih poslova on postavlja svoga zeta grofa Galeazza Ciana, velikog prijatelja Njemačke i poštovaoca ličnosti Adolfa Hitlera. Uvidjevši značaj ove promjene unutar italijanske vlade, Hitler je odlučio da 25. jula 1936. godine prizna italijansko osvajanje Etiopije. Ipak, Hitler se još neko vrijeme kolebao po pitanju vezivanja Rajha i Italije. Razlog tome je bilo htjenje Hitlera da za svog partnera u Europi pridobije Veliku Britaniju, kako je to predviđao njegov dalekosežni program izložen u njegovom djelu Mein Kampfu (Moja borba).

Nakon posjete britanskog državnika Loyda Gerogea Njemačkoj, Hitler odlučuje da ne ulaže dajnje napore za pridobijanje Britanije na svoju stranu, te definitivno odlučuje da ozvaniči savez sa Mussolinijem i njegovim fašistima. Dana 23. septembra 1936. godine italijanski ministar pravde Hans Frank odlazi u Rim gdje Mussoliniju uručuje zvaničan Hitlerov poziv da posjeti Berlin. Mussolini nije optutovao u Berlin, već je kao njegova izvidnica put njemačke prijestolnice krenuo ministar vanjskih poslova grof Ciano. Ciano je u Berlin doputovao 20. oktobra iste godine, a prilikom svog prvog susreta sa Hitlerom uručio mu je povjerljiv dosije dokumenata pod naslovom Njemačka opasnost. Taj je dosije pripremio britanski ministar vanjskih poslova Anthony Eden kao podsjetnik Georgeu prilikom njegove posjete Berlinu, a italijanski ambasador u Londonu Dino Grandi je uspio doći u njegov posjed. Mudri Mussolini je znao da će ovakvim potezom definitivno otklonuti sve Hitlerove dileme prema Britancima.

Hitler i grof Ciano su u narednih pet dana razgovarali o vojnim sposobnostima njihovih država i o podjeli uticajnih sfera između njih. Njemački fuhrer je Cianu ukazao da je Istočna Europa glavni pravac njemačke ekspanzije, te da na Jadranskom moru i čitavom Sredozemlju Njemačka priznaje prvenstvo položaja i interesa fašističke Italije. Ovaj razgovor je predstavljao prvi opšti dogovor između Njemačke i Italije o podjeli interesnih sfera. Posljednjeg dana posjete grofa Ciana Berlinu 25. oktobra 1936. godine potpisan je Njemačko-italijanski sporazum kojim su određeni pravci buduće zajedničke saradnje. Komentarišući ovaj sporazum Mussolini je 1. novembra u Milanu izjavio sljedeće: „Taj sporazum … ta vertikala Berlin-Rim, to nije dijagram, to je prije jedna osovina oko koje se mogu ujediniti sve europske države vođene željom za saradnjom i mirom!“

Ovaj sporazum je iz temelja promijenio odnos snaga u Europi. U narednom periodu Njemačka i Italija su zajedničkim akcijama svijet gurnuli u provaliju Drugog svjetskog rata, a njihova fašističko-nacistička ideologija sukobu je, pored imperijalističkih, dala i rasne karakteristike.

Za Intelektualno.com piše: Dino Hajdar

Facebook komentar

Intelektualno