Bitna karakteristika Osmanskog Carstva u klasičnom periodu njegove historije (1300-1600) bila je ta da je u Carstvu postojao čvrsto izgrađen pravni poredak, kojem je bio podvrgnut svaki njegov podanik, pa čak i sultan kao vrhovni svjetovni autoritet Carstva. Čvrsto izgrađen juridistički sistem predstavljao je osnovu prosperiteta Osmanske države, koja je u XVI stoljeću dosegla zenit razvoja, i za tadašnje svjetske prilike postala veoma strukturalna i moćna država. Pravni poredak Carstva temeljio se na šerijatskom pravu. Pravne probleme koji nisu bili precizirani šerijatskim zakonom, sankcionisao je svjetovni zakon ili kanun.Kanun je objavljivan u ime sultana, i svodio se na fermane koje su izdavali sultani pod određenim okolnostima. Svaki naredni sultan je po svom ustoličenju morao potvrditi fermane svojih prethodnika, kako bi oni ostali na snazi. Svjetovni zakoni se nisu smjeli kositi sa šerijatskim pravom.
Veliku ulogu u širenju osmanske države i učvršćivanju vlasti na novoosvojenim područjima odigrao je treći stub osmanskog zakonodavstva – običajno pravo ili orf. Običajno pravo predstavlja modifikaciju osmanskog zakonodavstva prema tradicionalnim pravnim normama u osvojenim zemljama, ukoliko se one ne suprostavljaju šerijatu.
Nakon vojnog zaposjedanja nove terotirije, Osmanlije provode katastarski popis stanovništva i zemlje, a primarni zadatak tih popisa bio je da utvrde zakone i običaje koji su na tom području važili prije osvajanja. Osmanska uprava nije težila da poništi sve zakone na osvojenoj teritoriji, već je težila ka zadržavanju određenih lokalnih zakonskih rješenja. Provođenje ovakve politike smanjivalo je rizik od nemira, koji se inače javljalju prilikom naglog zavođenja novog društvenog sistema. U novoosvojenim teritorijama popisivači su ukidali institucije i zakone koji se protive šerijatskim i osmanskim zakonodovanim mjerilima, dok su ostale unešene u popis, i slate su u Instabul sultanu koji ih je odobravao.
Također, vršilac popisa je imao pravo da se pismeno obrati sultanu sugerirajući mu da se neki zakoni ukinu ili revidiraju. Tom prilikom popisivač je trebao navesti odgovarajuće obrazloženje za tu radnju, a takva potreba se često javljala zbog žalbi lokalnog stanovništva, ili zbog neophodnosti da se povećaju državni prihodi iz te provincije, povećanjem poreznih nameta. Sultan bi, ukoliko je prihvatio prijedlog, izdao ferman kojim bi se preporuka ozvaničila kao zakon.
Mnogo je primjera koji ukazuju da je institucija orfa igrala veliku ulogu u uspostavljanju osmanske vlasti na osvojenim teritorijama. Tako su Osmanlije, nakon osvajanja istočne Anadolije 1518. i Iraka 1537. godine, sačuvale zakone šaha Uzun Hasana. Slične primjere imamo i u Egiptu, Siriji, Ugarskoj, na Balkanu itd. Najeklatantniji primjeri orfa na ovom području su rudarski kanuni koji su važili u Bosni i Hercegovini i Srbiji, a u kojima se jasno uočava uticaj srednjovjekovnog rudarskog prava u ovim zemljama prilikom kodifikacije tih kanuna. Historičar Branislav Đurđev je utvrdio da je osmanski kanuno rudniku u Novom Brdu, odnosno njegov dio koji se odnosi na opće rudarske propise, bukvalno osmanski prijevod rudarskog zakona srpskog despota Stefana Lazarevića. Đurđev je smatrao da je ovaj prijevod nastao između 1455. i 1488. godine.
U klasičnom periodu Osmanskog Carstva lokalne ili običajne zakonske odredbe imale su veliki značaj za uspostavu i stabiliziranje osmanske vlasti u novim provincijama. Pored toga, kroz običajno pravo su u osmansko zakonodavstvo ušle odredbe koje nisu tipično osmanske, a koje su uticale i na njegov cjelokupan razvoj.
Za Intelektualno.com piše: Dino Hajdar
